Duhovna obnova, 17.-18. siječnja 2020.
Prvu novogodišnju duhovnu obnovu za bogoslove, đakone i mladiće koji razmišljaju o svećeničkom pozivu u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, održao je fra Miroslav Bustruc OFM.
U petak nakon klanjanja u tišini pred Presvetim Oltarskim Sakramentom započela je prva točka duhovne obnove. Vlč. Vlado Razum, ispovjednik i odgojitelj, predstavio je fra Miroslava Bustruca koji je i pred dvadeset godina predvodio duhovnu obnovu u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu.
Prvo razmatranje započeo je razjašnjavanjem samog pojma duhovna obnova. To nije samoobnavljanje, jer bez Boga i Bog bez nas ne stiže se do obnove. Duhovna obnova ne završava službeno jer je između sjetve i žetve nepopularno umiranje zrna, koje u nevidljivosti treba rasti da bi urodilo plodom. Prijelomni trenutak je pucanje opne zrna koje predstavlja pucanje našeg egoizma. Za promišljanje o nama, životu, cilju i svrsi izabran je 139. psalam. Psalam može biti krivo shvaćen ako imamo krivu sliku o Bogu kao policijskom inspektoru koji voli kažnjavati. Bog uživa u pomilovanju, a strogost je tu da nama pomogne. Bog je zaštitnik i radosna je vijest da nismo sami. Bog je sva bića stvorio kao unikate, neponovljive i ne odustaje od nas do kraja života poštujući ljudsku slobodu. Život ne završava smrću. Prva životna faza je ona u majčinoj utrobi, druga je kada dođemo na svijet i kada dijelimo suodgovornost za druge, a zadnja faza je nakon smrti i ona je vječna. Smrt je samo prijelaz. Na putu prihvaćanja Božje volje treba odustati od perfekcionizma, praznovjerja, deizma i misli o Bogu kao dalekom i ravnodušnom sucu, a treba tražiti pomoć i nositi svoj križ. Razmatranje je završilo molitvom Večernje nakon koje je uslijedila večera.
U središtu drugog razmatranja bila je potreba za sabranošću i potpunim opredjeljenjem za Isusa jer u trenutcima kad želimo biti s Bogom napast nas napada i ometa, a sami se ne možemo obraniti bez Božje pomoći. Bitno je moliti srcem, ne toliko izgovarati mnoštvo riječi. Čovjek je i duhovno i tjelesno biće stoga treba razvijati Duh koji nam je dan na krštenju. Ne postoje instant rješenja zato učinci molitve nisu odmah lako vidljivi. Za ovo razmatranje nadahnjivali smo se odlomkom iz Ivanova evanđelja (3,14-18). Fra Miroslav upozorio nas je na razlikovanje razuma i racionalizma. Podsjetio nas je na riječi fra Ante Antića koji je izjavio da na koljena pred Bogom zadnja pada oholost uma. Ljudi bi trebali imati božansku vjeru i bježati od ziheraštva i igranja na provjereno zato što čovjek živi od vjere i povjerenja. Također, ljudi bi trebali uviđati razlike između vjere i osjećaja. Ne smiju se dati da ih osjećaji zavedu. Vjera je odluka, stav, uvjerenje unatoč i iznad osjećaja. Fra Bonaventura Duda volio je reći kako je vjera dar, ali i naš mar. Opasnost koja se ovdje skriva je praktični ateizam, fideizam i fanatizam koji se očituju u govoru o Bogu bez da s njim razgovaramo i komuniciramo. Poslije razmatranja, okupljeni su u kapelici Srca Isusova izmolili krunicu na čast djevice Marije.
U subotu ujutro cijela je zajednica izmolila Jutarnju nakon koje je uslijedio doručak. Poslije doručka svi smo se okupili u kapeli na Pokorničko bogoslužje. Kao polazni tekst za razmatranje uzet je odlomak iz Ivanova evanđelja o susretu Isusa i Petra nakon Isusova uskrsnuća. Prije zatajenja Petar je bio odlučan na riječima i tvrdio da će ustrajno slijediti Isusa, a malo vremena nakon izdaje više nije mogao ni pred sluškinjom dati riječ istine o njihovo odnosu. Petrova samouvjerenost se rastopila pred sluškinjom. Zanimljivi su i glagoli u tekstu. Isus pita Petra ljubiš li me u smislu želiš li dati život za mene, a Petra odgovara volim te u smisli drag si mi. Više nije samouvjeren, spasonosno se kajao. Isus ne inzistira, već želi da nam vjera bude iznad osjećaja. Trebali bi izbjegavati samosažalijevanje i optuživanje. U iskrenoj poniznosti trebamo sve više nastojati vidjeti sebe i druge onakvima kakvima nas je Bog stvorio osobno i zajedničarski. Poslije Pokorničkog bogoslužja bila je prilika za Svetu ispovijed.
Srž trećeg razmatranja bila je komunikacija s Gospodinom koji je dragocjen pomoćnik, ne prijetnja. Čak i u svađi s Njime bitno je ne prekidati komunikaciju. Kao ljudi, mi smo djeca Božja i dionici božanske naravi. Blažena djevica Marija u našem spasenju ima posredničku i suradničku ulogu prema potpunom sjedinjenju s Bogom. Služi nam kao primjer žene koja je imala određeno znanje i vjeru i to je konkretno stavljala u svoje djelovanje. Isus nas potiče da imamo djetinje srce – da živimo maksimalno sadašnjost otvoreni za budućnost ne zamarajući se prošlošću. Mi nismo sami spasitelji samih sebe, naših bližnjih, naših odnosa… Isus je Spasitelj, on popravlja odnose, a da bismo to razumjeli potreban nam je živ i iskustven doživljaj Boga. Po Mariji Isus biva u nama duhovno utjelovljen. Na kraju razmatranja istaknuta je poruka da duh treba voditi tijelo, a ne obratno. Nakon zadnjeg razmatranja u tišini smo se pripremali za vrhunac duhovne obnove – Svetu Euharistiju.
Fra Miroslav se u propovijedi osvrnuo na zabune i zablude oko slušanja Božje riječi. Prvo je treba slušati, onda je treba čuti i razumjeti te na kraju poslušanu riječ primijeniti u život jer bez tog zadnjeg koraka nema ploda. Upozorio nas je na pismoznance i farizeje koji su izvrsno poznavali Sveto pismo, ali nisu ga konkretno unijeli u svoj život. Na temelju Prve knjige o Samuelu u kojem se opisuje događaj kad izraelski narod želi kralja da budu kao i ostali narodi u kojem Bog daje do znanja Samuelu da tako Izraelci odbacuju Njega, a ne Samuela, fra Miroslav je istaknuo nužnost da Isus treba biti glavni, a mi njegovi sljedbenici te da u sebi moramo prije svega biti ujedinjeni, a ne sjediti na dvije stolice. Spasit ćemo se živeći u praksi i ne zahtijevajući biti kao drugi jer Bog je svakog stvorio sa svim potrebnim darovima, sposobnostima i povjerenim jedinstvenim zadatkom. Iz Markova evanđelja (2,13-17), poslana je poruka da treba raditi na sebi. U svijetu u kojem živimo lako dopuštamo biti robovi medija, interneta, igrica i raznih poroka koji nam oduzimaju dragocjeno vrijeme, a tako malo i nemarno tražimo i nalazimo vrijeme za susret s Bogom. Ljudi smo i srca i uma. Najbolje je kad je to dvoje u zdravoj ravnoteži služi savjesti i gospodari nad nagonima. Bog je glavni autor dobra i bez njega ne možemo učiniti ništa. Čovjek bi morao izaći iz svoje ubitačne ravnodušnosti i mlakosti, postati gorljiv, truditi se biti bolji od sebe, postići najbolju inačicu sebe. U životu bez strpljivosti nećemo daleko stići, a križ koji u životu nosimo nije zadnja stanica, već predzadnja jer nakon njega slijedi uskrsnuće. Ne možemo živjeti sami i biti autonomni u odnosu na Boga. Na samom kraju homilije, fra Miroslav je sve prisutne ohrabrio da se ne boje biti ono što jesu i da se ne boje prihvatiti drugoga. Nakon svečanog misnog slavlja svi prisutni okupili su se u blagovaonici na zajedničku molitvu i ručak.
