Mnogim Zagrepčanima dobro znani planinarsko-hodočasnički put uz potok Bliznec, potom uspinjanje Bikčevićevom stazom… do Puntijarke i dalje spuštanje prema Hunjki i bajkovitom odmorištu Gorščici odnosno Kaptolskoj Lugarnici, hvatanje smjera Laz i konačno odredište Marija Bistrica! bio je također put petnaestorice bogoslova, njihovih prijatelja i prijateljica te rektora koji su za prekrasnoga dana – hladnog, sunčanog i suhog – krenuli na zahvalno hodočašće za protekli semestar i položene ispite k dragoj Majci Božjoj Bistričkoj – „duši duše Hrvatske“.
Krenuli smo u subotu, 23. veljače, u oko 9 sati i uvečer oko 18.30 našli smo se pred Marijinim svetištem gdje poput one opjevane hodočasnice „denes niš prosili neju, za nikaj sklapali roke, samo stati hočeju pred zlatnoga oltara i Črnoj Marijici za vse povedati: Mati Božja, fala!“ Sve je išlo redovito i za sve – molitvu, pjesmu, odmor, šutnju, pomoć, dijeljenje hrane i pića – u taj smo se čas složili, prihvatili i uključili. 
Ulazak u svetište, s pjesmom na usnama, ophod oko oltara, neizostavan pogled prema čudotvornom liku Djevice i Majke i njezinu Sinu…, djeluju poput preporođenja, instantno oblikuju susret sa sobom i s Bogom, susret i suočenje sa dobrom i zlom, radošću i žalošću, susret sa početkom novoga i boljega puta kojega nam samo ona koja „odbila još nikog nije koj’ za pomoć moli“ pokazuje, ući hodati i daje sve potrebne upute samo da krenemo za njezinim Sinom, našim Prijateljem i Spasiteljem i druge privodimo na taj isti put.
Srdačno zahvaljujemo dragom čuvaru Marijina svetišta preč. mr. Domagoju Matoševiću i njegovim suradnicima i suradnicama za obilnu okrepu i prijevoz na čemu smo se trudili uzvratiti pjesmom i dobrim raspoloženjem.
Majko Božja Bistrička,
mi ti ruke pružamo, srcem te pozdravljamo,
zbogom, zbogom, zbogom Marijo!
