Jednog ljetnog četvrtka, dok su sparine i vrućine umarale grad Zagreb i dok je razgovor četvorice nosio na sebi teško breme, nad sumornim i sivim bojama već više puta prožvakanih tema, zabljesnula je ona stara, ali opet nova boja… Boja prirode, boja šume i drveća, boja šljunka i bijelih stijena, blještavog sunca i vijugavih staza… Bio je to zov Vile Velebita koja je poput muze unosila nadahnuće u naše srce i misli da krenemo u potragu za još jednim planinarskim putem i upoznamo sve one krajeve Lijepe naše koje je Bog stvorio po svojoj Riječi. Brzo se organizirala družina pješaka, no kako su kušnje postajale sve teže, a čas da se odluka donese sve bliži, tako je dio družine polako odustajao od prvotne nakane. I od početne skupine od devet ljudi, na put se u ponedjeljak ujutro zaputilo sedam duša – šest heroja i heroina na čelu: gospođa Tonka Maltar, gospodin Zdravko Maltar, preč. Anđelko Košćak, bogoslovi Josip Konjarik, Višeslav Foretić, Hrvoje Maltarić i Antonio Kovačić. Da ih ne bi uhvatila nespremnost, neki su dan prije ili to samo jutro pripremili hranu, piće, odjeću i kavu koja je postala neizostavni dio planinarske priče, čiji je moto postao: „K brdima oči svoje uzdižem, odakle će mi doći pomoć? Pomoć je moja od Gospodina koji stvori nebo i zemlju!“ (Ps 121,1-2)
Tako su se rano ujutro, u ranu zoru, na put iz Novog Marofa zaputili Maltari da bi se pridružili već iskušanoj skupini s kaptolskog brda koja je na Vrapču u svoj kombi primila i zadnjeg planinara Antonia. Hrvoje je već nekoliko dana prije dao ideju kojom bi stazom mogli ići te smo se tako zaputili do Prezida s ciljem da u posjet odemo Malom princu. Putem su neki molili časoslov, neki drijemali, neki razgovarali, a stali smo popiti i jutarnju kavu. Došavši tako na Prezid i okrijepivši svoja tijela, zaputili smo se prema Malom princu. Hrabrim korakom i svojom pronicljivošću, vodstvo je preuzeo Hrvoje koji je odredio pravi tempo našeg puta. Tako smo došli do pojilišta za životinje, gdje smo se kratko zadržali i gdje je gosp. Maltar iznio nešto blaga iz riznice svoga znanja, a potom nas ohrabrio da krenemo dalje. Došli smo do prvog križanja – ravno smo trebali nastaviti za Tatekovo sklonište Cropac ili pak skrenuti desno za vrh Crnopac. Zdravko je odlučio da bi za jedan dan i s obzirom na raspoloživo vrijeme bilo mudro ostaviti vrh za neki drugi put, te smo nastavili stazom ravno. Tek što smo počeli, naišli smo na skliski šljunak, ali uz Božju pomoć i malim udarcima u nogu, prešli smo i tu prepreku te smo se popeli na mali planinski zub, sada s pogledom na akumulacijsko jezero Ričice. Prisjetili smo se tu prošlog pohoda na južnu skupinu Samarskih stijena i na Ratkovo sklonište, koje je dobilo ime po Ratku Čapeku, po Hrvojevom sjećanju iz neke priče, kandidatu za svećenika koji je poginuo u Alpama.
Nastavivši stazom, uz zlatne i osušene vlati planinske trave, obradovao nas je let malenog leptira koji je, sletjevši na cvijet, postao kao mali, teško uočljivi ukras planinskog mikrokozmosa. Staza nas je vodila dalje u šumu gdje smo s lijeve strane uočili kako gljiva polako oko panja tvori prsten. Polako smo osjetili hlad šume kako nas grli, a tim šumskim putem je prolazila i mlada dama iz Vinkovaca, što je kao pustinjakinja hodala velebitskim stazama i osvajala nepokorne stijene. Brzo smo se tako, uz jedan malo veći uspon i silazak, uspeli i do Tatekova skloništa Crnopac. Dočekala nas je tamo vesela skupina dječaka koji su tamo roštiljali, a pridružio nam se uskoro planinar koji je prošao Malim princem. Tamo smo još jednom nakratko okrijepili tijela, popivši čudesni napitak (od mente, meda i rakije) kojeg su spravili Maltari i krenuli dalje spuštajući se prema raskrižju koje nas je usmjerilo prema Malom princu, dok su druga odredišta bila Plato i Kita Gaćešina. Sada su se pojavila i izazovnija penjanja po stijenama koje su tvorile uske klance, vrata i prolaze.
Tako su se pred nama našli Dvori i Slipi klanac. Tu smo odložili svoje ruksake, misleći da ćemo se vratiti na istu poziciju, ali smo se morali vratiti po njih i oformiti „lanac“ kako bismo olakšali jedni drugima da dođu do svog tereta. No nismo bili jedini – pratila nas je jedna obitelj koja isto nije znala kojim putem dalje. Ne kaže se uzalud: „Tko nema u glavi, ima u nogama…“ Ja dodajem još i ramenima. Nastavili smo dalje. Mlađi dio skupine se pomalo udaljio u svojem entuzijazmu i brzini te je ne znajući zaobišao Zdenkovu jamu. No brzo je Zdravkov glas zaorio kroz šumu i pozvao nas na oprez i atrakciju. Čekala nas je sajla koja je prolazila kroz uska stjenovita vrata koja su nas upozoravala da spustimo svoje glave i budemo oprezni. Hvala Bogu, iskusni su planinari već zabili tu klinove i spustili ljestve te nismo imali poteškoća u silaženju u Zdenkovu jamu koja je bila istinska prirodna znamenitost. No, entuzijazam nije pratio samo mlade iz naše skupine, ispred nas našla su se dvojica mladića iz obiteljske družine, a za kojima su tragali njihovi roditelji. Kad smo ih ugledali, utješili smo roditelje koji su se potom spustili u jamu za sinovima. Premda se spuštanje činilo bezazleno, moglo se čuti kako poneki kamenčić pada na one koji su se prvi spuštali ljestvama – bilo je to zbog toga što su se oni iza njih žurili vidjeti djela koja Bog stvara i uzdržava.
U jami smo se zadržali dulje vremena. U malom udubljenju moglo se vidjeti kako čak i među ovim stjenovitim i krškim terenom Bog brine za život prirode natapajući bregove iz dvorova svojih dajući zemlji da se nasiti iz ruku njegovih (usp. Ps 104,13). Za one odvažne, tu je bila prilika da se napiju vode u čučećem ili ležećem položaju. Prošavši kroz koprivama obrasle stijene, naišli smo na divlji grimizni ljiljan (lilium martagon var. cattaniae). Prateći kružni oblik kojeg su tvorile stijene što su pustile korijen u zemlju, a svoje krune nadvile nad našim glavama, ostavivši tako prostor suncu da nas obasja, naišli smo na jednu udubinu. Nije trebalo dugo da Bog pokuca na vrata srca nekih bogoslova i da tu vide mjesto za Gospu od Malog princa – malo prirodno svetište koje bi bilo urešeno kipom naše nebeske Majke, Blažene Djevice Marije. Tako smo i zapjevali Salve regina. Nakon toga vratili smo se na naš put i kročili na Podkuk gdje nas je čekao malo izazovniji spust i penjanje po šiljatim stijenama.
Nakon toga smo se spustili niz Papratnjak, vidjeli stijenu koja kao da je bila odsječena mačem nakoso te prošli kroz Tisni klanac i Krivi klanac. Izišli smo na Tonkina vrata čiji nam je naziv bio inspiracija za spontani pljesak i legendu o tome kako je Zdravko tu zaprosio Tonku. Uskoro smo se sajlom popeli na Kičma južnog Velebita, po kojima smo hrabro kročili napravivši nekoliko fotografija za koje je osobito zaslužna gospođa Maltar koja je sve pažljivo dokumentirala. Na kraju su nas dočekala Nebeska vrata gdje smo pozdravili Gospu pjesmom Regina Coeli i još jednom uputili svoj pogled prema nebu baš poput Malog princa koji je mislio na svoj planet i svoju ružu. No, mi smo se uputili prema Skloništu, zaobišavši Bijeli kuk na koji nas je pokušao skrivećke povesti Hrvoje. Popili smo kavu, okrijepili se ukusnom pitom od jabuka koju je pripremila gospođa Maltar, a potom se uputili prema Skloništu po velikoj uzbrdici koja mu je netom prethodila. Na usponu je Rektor prepoznao planinarsko društvo iz Vrapča – kojeg Antonio na prvi pogled nije ni primijetio, no kad mu je Rektor skrenuo pažnju, prepoznao je gospođu Paulinu Tomašković, majku kapucinskog postulanta Luke iz Župe Vrapče. Premda se ta planinarska skupina sastojala od malo starijih članova, krenuvši iz Zagreba nekih sat i pol vremena prije, odlučili su se za hrabriji podvig i odvažno zakoračili i na vrh Crnopac i prema Malom princu – pred njima je bila duga večer planinarenja. Kako se ne bi uzajamno previše zadržavali, a sunce je već zalazilo, morali smo se odvojiti i tako smo se uputili prema skloništu. U skloništu nas je zatekao mladi par kojeg smo susreli na križanju za Bijeli kuk. Višeslav nas je predstavio rekavši da smo bogoslovi, na što su oni pomalo otvoreno, a pomalo s upitnikom od oblačića iznad svojih glava odgovorili: „Baš lijepo!“ Neki su mislili da je mladi par iz Istre, dok su drugi zastupali tezu da su iz istočne Slavonije prepoznavši govor koji ih je odao.
Dok je ta rasprava trajala, preč. Anđelko Košćak je otišao po knjigu gostiju u koju smo se svi upisali, a potom se pridružio dijalogu s mladim parom – i tako smo saznali da su iz Aljmaša. Kada smo se upisali, pod nazivom planinarskog društva „Ps 121,1-2“, krenuli smo natrag prema početnoj točki. Baš kao pravi hodočasnici, neki su izvadili svoje krunice iz džepova, pripravni na molitvu, i svi smo započeli moliti Radosna otajstva, prebirući zrnca krunice u svojim rukama ili pak brojeći na prste. Kroz srca su nam prolazile mnoge nakane – među inima, na drugoj desetici i nakana za pokojnog bogoslova Josipa Fruka, koji je nedavno preminuo, a u kršćanskoj nadi, vjerujemo da se i susreo s Trojedinim Bogom i Blaženom Djevicom Marijom, kojoj je i sam često hodočastio u Mariju Bistricu. Izmolivši krunicu, popeli smo se na proplanak i popili zadnje zalihe vode, a potom se nastavili spuštati, klizajući se niz šljunkovitu stazu. U konačnici, došli smo do kombija, presvukli se, lagano pili pivo kojeg su pripremili Maltari i jeli. Kad iznenada, kao deus ex machina, na cesti se pojavio crni BMW X6 kojim je neoprezno i naglo upravljala dama. Neumjesnim komentarom: „Šta je bre sada ovo!“, malo nam je pokušala pokvariti raspoloženje, no vodili smo se riječima one pjesme našeg mladog hrvatskog benda TBF-a: „Ništa mi neće ovi dan pokvarit, nikakvi crnjaci niti ružne stvari!“ Nakon te kratke epizode, vratili smo se radosti zajedništva, oprostivši u srcima i krenuvši kombijem prema Zagrebu.
Kad smo stigli do Zagreba, zahvalili smo Maltarima za društvo, vodstvo, zajedništvo i hranu, a oni su se uputili prema svom kućnom ognjištu u Novom Marofu. Planinarenje smo zaključili euharistijskim slavljem gdje smo se okupili oko Gospodina Isusa Krista i Njegova stola riječi i kruha, zahvalili za sva dobročinstva koja nam je dao te se potom zaputili na kratko druženje u obližnji restoran Capuciner. Tako se završila još jedna planinarska priča. Baš kao što se Mali princ sprijateljio s ružom, s lisicom koju je pripitomio i vidio smisao u onim stvarima o kojima odrasli ljudi obično ne razmišljaju jer su pritisnuti bremenima i brigama, tako smo i mi poput njega, još više poput Marije, odlučili pohranjivati događaje iz naših života i prebirati ih u svome srcu jer „samo se srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.“ S tim mislima, pozivamo i Vas da se pridružite potrazi za svojom ružom – za onim vrijednim u svojem životu – a koju smo ovaj put mi tražili slijedeći nadahnuće Vile Velebita.
Antonio Kovačić, bogoslov
