Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Uvod u sprovodne obrede i homilija u svetoj misi zadušnici
za pokojnoga bogoslova Josipa Fruka
Župa Svih svetih Bedenica
Petak, 3. srpnja 2020. u 16 sati
Draga braćo i sestre u Gospodinu, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji! Božji nas je Duh okupio u zajedništvu molitve, da bismo susreli svoga Gospodina u otajstvu života pokojnoga Josipa; da bismo bili pratnja i potpora u tuzi, ponajprije roditeljima: ocu Stjepanu i majci Ruži, sestri Marinki, svoj rodbini i prijateljima, kojima prenosim molitvenu kršćansku i pastirsku sućut zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića.
Ovdje govori naša prisutnost, pitajući se o Božjim putovima i moleći da u pouzdanju i vjeri srcem prihvatimo ono što naše misli ne mogu dokučiti te da i u boli Bogu možemo prinijeti hvalu. Ovdje smo okupljeni kao vjernička obitelj, kao Crkva kojoj je Josip želio služiti i služio joj je do prjelaska Gospodinu. Ovdje je ozračje njegova poziva: od obitelji i prigorskoga kraja, od župnika i župljana ove župe do prvih školskih dana; od ljudi s kojima je Josip radio do bogoslova s kojima je dijelio put prema svećeništvu; od Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa do svećenika, redovnika i redovnica, s kojima je želio dijeliti život evanđeoskoga služenja. Nalazimo se u kraju koji je zemljopisno susretište triju biskupija, a u ovome slavlju vjere u vječni život znak smo neizrecive Božje providnosti; tu gdje su spojene slike, zvukovi i mirisi prirode s čežnjom za nebeskom domovinom.
Živa Crkva oko smrtnoga tijela; živa Crkva u vjeri u život svoga bogoslova koji je u toj Crkvi jačao nadu u uskrsnuće i u život vječni; živa Crkva u zajedništvu Božje ljubavi koja povezuje prolaznost i besmrtnost! U zahvalnosti i pouzdanju u Božje milosrđe, molimo Gospodina da primi Josipov zemaljski život, da mu oprosti grijehe i dovede za stol nebeske radosti.
Homilija
Liturgijska čitanja:
Ef 2, 19-22; Ps 117, 1-2; Iv 20, 24-29
1.Za ovu sam euharistiju zadržao liturgijska čitanja današnjega blagdana sv. Tome, apostola. Razloga za to ima više. Božja riječ koju smo čuli odiše ljepotom uskrsnuća, rađanjem Crkve, ljudskošću apostola i darom Uskrsloga.
U ovoj župnoj crkvi posvećenoj Svima svetima čuli smo riječi svetoga Pavla, napisane kršćanima u Efezu i nama, da smo „sugrađani svetih i ukućani Božji, nazidani na temelju apostola.“ U Kristu je povezana sva građevina, a mi smo ugrađeni kao „prebivalište Božje u Duhu“. U malo riječi izrečena ljepota vječnoga života i zajedništva s Bogom. Kao kršćani svojom prisutnošću uvijek svjedočimo tu istinu, posebice onda kada smo suočeni s pohodom u kojemu nas Gospodin poziva da mu služimo na zemlji; da sijemo zrnje za rast njegova kraljevstva; ili nas poziva da s ovoga svijeta prijeđemo k Ocu. Taj čas i poziv pred nama živimo u vjeri kao žetvu dozrelih plodova.
Kada razmotrimo kalendar ljudskih planova i događaje iz Božjega promisla, uviđamo da je za ispravno čitanje toga dvoga potrebna poniznost. Naime, naše misli – same po sebi – nisu podudarne s Gospodinovim, a ono što nam se redovito čini da bi trebao biti početak postaje završetkom, a ono što se činilo krajem dolazi nam kao dar novoga početka. Vjerujem da se to događa i sada. Smrt našega Josipa sigurno je početak novih milosti koje će se, neočekivano, očitovati mimo naših planova. Zato molimo da nas kušnja tuge ne zarobi; da nas očitost umiranja ne ukoči. Potreban nam je Kristov mir…
- Mir – upravo je to izgovoreni dar Krista uskrsloga, kada je zajedno s drugim učenicima i apostol Toma. Taj mir nije ni želja ni obećanje, nego potvrđena stvarnost: mir je među vama; mir nad tjeskobama; mir nad nedosanjanim snovima; mir nad razočaranjima i traženjima.
U uzajamnome traženju učenika i Isusa, Isusa i Tome, Uskrsli se daje na raspolaganje njihovim rukama. Tomi nisu bile dovoljne riječi njegovih najbližih i prijatelja, nego mu je trebao susret s Gospodinom, s njegovim ranama.
Uskrsnuće nije izbrisalo rane, jer smrt na križu nije neka ‘nezgoda’ koju treba predvladati. Te su rane Božja slava; vrhunac ljubavi, i zato su trajno otvorene. Na tome je tijelu Ljubav ispisala slova i riječi koje se ne mogu izbrisati.
Isus je vidio da je Tomi stalo, da nije ravnodušan i da se ne miri sa zatvorenošću. Činio se uznositim, nepovjerljivim, ali se u susretu s Gospodinom pokazao poniznim i krotkim do mjere slobodnoga prihvaćanja rana preobraženih vjerom.
Taj susret živimo u ovome slavlju. Tu gdje završava Evanđelje započinje naše nasljedovanje Gospodina; započinje život Crkve i svih ljudi koji vjeruju u Krista.
- Iz susretâ s pokojnim Josipom i iz svjedočanstava o njemu razvidno je da mu je stalo. On u sebi nosi ono što nam u našoj suvremenosti uvelike nedostaje: nosio je živu želju, borio se i svladavao poteškoće, ponizno i uvjerljivo, vjernički živio prepoznavanje poziva svjedočenja uskrsnuća.
Tu osjećam da treba zastati, dati prostora šutnji, jer tu riječ života preuzima sam Josip, živ u Gospodinu. Vjerujem da ste vi, dragi svećenici, primijetili da na sprovodima o pokojnim svećenicima i vjernicima ne govorim koristeći prošlo vrijeme. Činim to samo spominjući učinjena djela ili događaja. Ali ljudi koji vjeruju u Krista živi su u Gospodinu! I Josip je bio i bit će zauvijek jedan od nas snagom Duha koji nas čini Božjim prebivalištem.
Vjera nije prečac kojim bi se izbjeglo trpljenje, nego sigurnost da život u Bogu nikada ne umire. U ovakvim se trenutcima pojavi pitanje: ‘Zašto; zašto on?’ ‘Zašto’, ponovljen na tisuće načina, u suzama i zbunjenosti, dobiva istinski odgovor samo u Isusovim riječima, izraslim iz Uskrsnuća: Tko vjeruje u mene neće umrijeti nikada.
- Braćo i sestre, kao biskup sam prvi put na sprovodu pokojnoga bogoslova. To nije čest događaj, a sve što je rijetko u Crkvi privlači posebnu pozornost, jer osjećamo da nam po toj rijetkosti Gospodin snažnije govori. Iznimna je okolnost prisutnost tolikih bogoslova i svećenika kojima Isus govori po pokojnome bogoslovu. Raduje me prisutnost svih naraštaja vjernika, ove djece koji promatraju nas i u čijim srcima Bog progovara na način koji je skriven našim mislima i uvidima.
Ova je župa i svi mi, a naročito naša Bogoslovija, dobila još jedan primjer povezanosti poziva za službu u Crkvi s vječnošću. Svaki kršćanski poziv, svaki poziv vjernika ima poveznicu, zlatnu nit koja nas povezuje s vječnošću. To na osobit način vrijedi za đakonat, prezbiterat, biskupstvo. Ako bi netko u bilo kojemu odgovoru ‘Evo me!’ (za služenje u Crkvi) vidio samo područje zauzetosti i planova svodivih i svedenih na zemaljsko, oduzeo bi tomu pozivu njegov neizostavan dio i konačni smisao; odaziv bi ostavio u području u kojemu nije važno je li nam ili nije stalo.
Vrijedno je, stoga, skupiti tragove njegova poziva i u njima vidjeti što mi trebamo usvojiti za jačanje Crkve u vjeri i poslanju, do odgovora: Gospodin moj i Bog moj! – svakoga od nas.
- Dragi roditelji, u otajstvo ljubavi u koje osjećajima ne možemo ući, primite našu molitvu i prisutnost, u kojoj s vama ponavljamo da Josip živi u Gospodinu. On mu je po vama darovao zemaljski život, želeći da prihvatimo Njegov mir u vjernosti Njegovoj blizini i pobjedi nad smrću.
A ‘svetost redovitosti’, za kojom je Josip težio, i pred nama je u svojoj privlačnosti, sposobna nadahnuti nas u običnosti – da bi nam bilo važno i da nam bude stalo; da naši koraci uvijek pronađu prostor i vrijeme u kojemu klečimo pred Gospodinom gledajući pogledom koji vidi da su i naše rane preobražene svjetlom besmrtnosti.
Josip je ostao svojom čestom prisutnošću kod Majke Božje Bistričke. Molimo ga da ga obraduje svojim zagrljajem u nebeskoj radosti milosrdnoga Oca. Noseći ime svetoga Josipa sigurno je razmišljao o pozivu Marijina Zaručnika, o njegovoj poniznoj predanosti i vršenju Božje volje. I Marija i Josip bili su mu blizi od najranijih dana, prikazani na oltarnoj slici u ovoj crkvi.
Privučen tim uzorima, gradio je duhovnost u kojoj je vidljivo da mu je do puno toga stalo u Crkvi, među subraćom bogoslovima, oslonjen na prepoznatljive krjeposti koje je posebno gajio: poniznost, marljivost, ustrajnost, zauzetost za bližnje. One su i pred nama, pitajući do čega nam je uistinu stalo. Sigurno ćete i vi tomu nizu dodati neku odliku koju trebamo njegovati čuvajući spomen na Josipa. Molimo svetost u kojoj nećemo biti ravnodušni i brzo odustajati.
Otvorene rane Uskrsloga pozivaju nas da se radujemo novomu vrelu milosti po smrti bogoslova Josipa!
Amen.
