Govor o tradiciji počesto je podcijenjen. U vremenu u kojem se čini kako je samo ono što je novo proglašeno dobrim i poželjnim, moglo bi se učiniti kako je svemu što je nekada bilo vrijedno mjesto tek na požutjelim stranicama povijesnih knjiga koje se tek prema potrebi prelistaju. Međutim, čovjek ne može živjeti bez tradicije; on je usađen u, i izrasta iz generacija i generacija onih koji su koračajući prije njega utabali put, raskrčili šikare na zamršenim putovima života i često nadljudskim naporima, ali uz Božju pomoć proširili horizonte kako bi onima koji dolaze za njima ponudili sigurnije putove nudeći im oslonac i temelje za gradnju novoga. Stoga Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište ne može ne osjećati ponos zbog svoje vlastite višestoljetne tradicije koja svjedoči o lijepim i teškim vremenima i mnogim bogoslovima, odgojiteljima i svećenicima koji su, jedan za drugim od početaka do naših dana, dijelili brige i radosti hrvatskog naroda kojem su bili poslani, a koji je i sam kroz povijest i više nego dobro upoznao što znači patnja.
Imajući na umu ovu založenost naših prethodnika, osjećajući inspiraciju ali i obvezu odati im priznanje i s jednakim žarom darovati nešto vrijedno sadašnjosti, možda i posijati nešto plodonosno za budućnost, čitava bogoslovska zajednica, na inicijativu rektora Anđelka Košćaka, prionula je organizaciji svečane manifestacije povodom 150. obljetnice izvedbe heroičke pjesme Ivana pl. Zajca „U boj.“ Nakon višetjednih priprema, pjevačkih proba koje su vodili maestro Miroslav Martinjak i bogoslovi Marko Domiter i Ivon Fabijanec te katedralni orguljaš prof. Neven Kraljić, i nakon što su mnogim dragim gostima poslane pozivnice, svečana obljetnica održala se u prepunoj dvorani Vijenac 27. travnja 2017. godine.
Među cijenjenim gostima osobita je čast bila pozdraviti kardinala Josipa Bozanića zagrebačkog nadbiskupa, mons. Josipa Mrzljaka varaždinskog biskupa, mons. Vjekoslava Huzjaka bjelovarsko–križevačkog biskupa, mons. Zdenka Križića gospićko-senjskog biskupa, mons. Josipa Jezerinca vojnog ordinarija u miru, mons. Ivana Šaška pomoćnog biskupa zagrebačkog, i mons. Miju Gorskog pomoćnog biskupa zagrebačkog. Uz biskupe, manifestaciji su prisustvovali i mnogi uglednici: akademik Stjepan Damjanović, predsjednik Matice hrvatske, prof. dr. sc. Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu, gosp. Stipe Zeba, izaslanik gradonačelnika grada Zagreba i gosp. Josip Nalis iz koncertne direkcije Vatroslava Lisinskog. U publici su bili prisutni i profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta, kanonici i prebendari, brojni svećenici, među kojima je posebno lijepo bilo vidjeti i donedavne odgojitelje vlč. mr. Dubravka Škriln Hrena i vlč. dr. Ivana Dodleka, časne sestre te rodbinu i prijatelje bogoslova.
Na samom početku proslave, bogoslov pete godine, Matija Novački, recitirao je ”Horvatsku domovinu” Antuna Mihanovića, čiji su stihovi postali tekstom himne Republike Hrvatske, a nakon pozdrava koji je okupljenima uputio Ante Mateša bogoslov treće godine i voditelj programa, gudački kvartet Sebastian izveo je ”Sinfonia in C” dubrovačkog baroknog skladatelja Antuna Sorkočevića.
Svima nazočnima prigodnim se riječima obratio i rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa Anđelko Košćak, citirajući Jakova Peteka, prvog predsjednika bogoslovskog književnog društva Zbora duhovne mladeži zagrebačke izrečene upravo prilikom prve javne izvedbe skladbe Ivana pl. Zajca „U boj.“ Tom prilikom, prije 150 godina, Petek je svojem nasljedniku i svim bogoslovima izrazio želju da njeguju uzvišenu znanost, teologiju, da napreduju u kreposti i mudrosti i ostanu vjerni svom svetom zvanju. Preč. Košćak istaknuo je kako „život Crkve počiva i oslanja se na memoriju, na spomen-čin, na događaj života, muke, smrti i uskrsnuća Božjega Sina za spas svega svijeta, a također i život jednog naroda, život hrvatskog naroda oslanja se na spomene, na događaje, na ljude koji su riječju i djelom, primjerom požrtvovnosti, ljubavi – sebedarja te snagom intelektualnog, umjetničkog i svekolikog rada svoj život ugradili u temelje domovine nam Hrvatske.“ Nijedno područje ljudskog znanja i djelovanja nije u suprotnosti sa svećeničkim poslanjem, nastavio je, te naglasio kako su tu činjenicu prepoznali i bogoslovi 1836. godine, te su u skladu s njom, počeli s okupljanjima u književnome društvu Kolo mladih rodoljuba kasnije preimenovanim u Zbor duhovne mladeži zagrebačke. To društvo uvelike je poticalo očuvanje ali i stvaranje hrvatske kulturne baštine, uključujući jezik, a jednako tako stvaralo je i crkvenu i glazbenu baštinu. Rektor Košćak prilikom govora izrazio je i čestitku kardinalu Josipu Bozaniću, koji ove 2017. godine slavi dvadesetu obljetnicu svoje pastirske službe.
Oktet zagrebačkih bogoslova potom je, praćen zborom bogoslova, izveo skladbu „Još Hrvatska nij propala“ Ljudevita pl. Gaja nakon čega je svoju riječ uputio i nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić izražavajući radost zbog proslave obljetnice izvedbe skladbe „U boj“ i izražavajući priznanje poglavarima i bogoslovima za trud uložen u realizaciju same proslave. Kardinal Bozanić naglasio je kako je glazba ta koja stvara zajedništvo i zbližava ljude te je samim time njegovanje glazbe, a prije svega liturgijske, sastavni dio bogoslovske formacije. Spomenuo se glazbeno-pjevačkog društva Vijenac koje je, u vrijeme svojeg djelovanja u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu, ostvarivalo dugogodišnju i plodonosnu suradnju s brojnim značajnim glazbenicima kao što su Vatroslav Lisinski, Ivan pl. Zajc, Franjo Kuhač, Božidar Širola i drugi.
Prisjetio se i hrabrosti bogoslova koji su se odvažili prvi javno otpjevati pjesmu „U boj“ u vremenu kada je to politički bilo nepoželjno te su time „utrli put toj heroičkoj pjesmi.“ Aktualnost pjesme kardinal Bozanić prepoznao je i u današnjem vremenu izokrenutih vrednota u kojem „lice nakaradnoga s potpisom umjetničkog djela, uz prešutnu ili glasnu podršku odgovornih paradira vrijeđajući moralne, vjerske i nacionalne osjećaje vjernika i ljudi dobre volje.“ Svoj govor kardinal je zaključio izražavajući želju da Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište bude oslonac „onima koji žele na čvrstom tlu graditi temelje crkvenoga i narodnoga života, kulture, napretka i sigurnosti.“
Oktet zagrebačkih bogoslova potom je izveo skladbu Ave Maria Ivana pl. Zajca, a bogoslov četvrte godine, Mislav Mikac, održao je predavanje, odnosno povijesno-kulturni prikaz djelovanja bogoslovskih društava Vijenca i Zbora. Prikaz je započeo tumačenjem društveno političkog konteksta u kojem su navedena društva djelovala, a koji je bio obilježen buđenjem liberalizma i nacionalne svijest. Zbog svog specifičnog položaja i nedostatka samostalnosti u odlučivanju, Hrvatska se za ove ideje morala boriti, a u toj borbi važan oslonac bila je Katolička Crkva koja je i sama promovirala ideje ukidanja nezasluženih povlastica, zalagala se za uvođenje narodnog jezika u liturgiju te promicala izgradnju ustavne i parlamentarne države. Kroz desetak minuta, publika je bila upoznata s angažmanom bogoslova u tom nemirnom i burnom vremenu; kako su budno prateći ideje Hrvatskog narodnog preporoda predvođenog Ljudevitom Gajem, bili spremni i ulaziti u konflikt kako bi promicali hrvatski jezik i narodnu baštinu. U tu su svrhu osnovali i Ilirsko narodno društvo domorodne mladeži siemeništa zagrebskoga koje je kasnije bilo preimenovano u Zbor duhovne mladeži zagrebačke u sklopu kojega je djelovalo i glazbeno društvo Vijenac koje je bilo najstarije narodno glazbeno društvo.
Na tridesetu godišnjicu osnutka Zbora, prvi puta je izvedena javno pjesma „U boj“ koja je izvorno bila napisana za zagrebačko pjevačko društvo „Kolo“ koje je, najvjerojatnije iz političkih razloga, nije željelo izvoditi. Čuvši za to odbijanje, sami bogoslovi, predvođeni bogoslovom Vjekoslavom Klaićem, našim cijenjenim povjesničarom, potrudili su se da ta skladba bude izvedena te su, izvodeći je, u svima koji su ih slušali upalili rodoljubni žar. Nakon te izvedbe, dolazi i do već ranije spomenute tijesne suradnje bogoslova i hrvatskih skladatelja i glazbenika, posebno Ivana pl. Zajca čiji se originalni notni zapisi i danas čuvaju u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu.
Nakon povijesno kulturnog prikaza uslijedio je nastavak glazbenog dijela programa: gudački kvartet Sebastian izveo je skladbe Ivana pl. Zajca i Anđelka Klobučara, a potom je bogoslov Karlo Topalović krasnoslovio „Pozdrav domovini“ Petra Preradovića.
Vrhunac čitave proslave zasigurno je bila izvedba same skladbe „U boj“ koju su pjevali bogoslovi članovi Muškog katedralnog zbora, njih četrdesetorica dakle, u istom broju kao i prije 150 godina, što je i samo po sebi jedan mali ali značajan znak živosti i duha same bogoslovije čiji su hodnici i dalje, zahvaljujući Božjoj pomoći i molitvama mnogih, i dalje puni. Da su barem dio toga duha uspjeli prenijeti, svjedočio je i velik pljesak kojeg su izmamili svojom izvedbom.
Po završetku samog programa, bilo je moguće razgledati i izložbu koju su zajedno s bogoslovima pripremili Matija Galina i Sonja Maltar. Izložen je niz knjiga, notnih zapisa, fotografija i dokumenata koji svi svjedoče o jednom povijesnom vremenu kojeg smo svi nasljednici, a u čije je temelje ugrađen trud, rad i zalaganje upravo samih bogoslova. O mogućnost razgledavanja izložbe obavijestit ćemo Vas naknadno. U blagovaonici bogoslovije bio je organiziran i svečani domjenak.
Svojim fotografskim umijećem i grafičkim oblikovanjem pozivnice i programa, a nadasve svojom otvorenošću duha i srca, uvelike se u proslavu uključio Elvir Tabaković C.R.V. kao i bogoslov Hrvoje Zovko fotografijom te vjeroučitelj Robert Ivančan grafičkim oblikovanjem pojedinih izložaka za samu prigodnu izložbu.
Mnogo toga progovorila je ova obljetnica. Zasigurno se neizbježno povlače paralele i usporedbe ovoga vremena s vremenom u kojem je bilo nepoželjno, čak i opasno izvoditi jednu pjesmu, hrvatsku pjesmu. Vremena se mijenjaju, kao i mnogo toga, ali nešto uvijek ostaje isto. Tako se nikada ne mijenja činjenica da se za vrijedne stvari treba pomučiti, nekada i izložiti samog sebe kritici i udaru, biti spreman boriti se za ono što u sebi nosi kvalitetu i trajnu vrijednost. Gotovo da je nemoguće ne postaviti pitanje kako je moguće da su bogoslovi prije 150 godina, mladi ljudi od kojih dvadeset godina, bili spremni mnogo toga riskirati za ono u što vjeruju. Bili su spremni dići glas i pokrenuti zabranjene teme i onda kada ih je to osobno moglo mnogo koštati i time su pokazali kako su hrabriji od mnogih starijih, iskusnijih i važnijih uglednika svoga vremena. Time jedan glas iz prošlosti ječi i u našem vremenu i ne dozvoljava šutnju kada su u pitanju vrijednosti i založenost za ono Božje, briga za vlastiti dom i zauzetost za konkretnog čovjeka. (d.k.)
