Duhovna obnova bogoslova
„Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.“ Te riječi dio su teksta kojim je Hrvatski sabor 10. lipnja 1687. za zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, a time i današnje suvremene Republike Hrvatske, izabrao svetog Josipa. Ove godine ujedno se i održava 330. obljetnica tog izbora. Sukladno tome, ove godine je na području Zagrebačke nadbiskupije, od 19. ožujka 2017. do 19. ožujka 2018., proglašena Godina svetog Josipa. Proglašenje jedne takve godine, poticaj je vjernicima da promišljaju o životu i načinu nasljedovanja Krista, kako su to ostvarili pojedini, u određenoj godini odabrani sveci. Zato je i posljednja ovogodišnja duhovna obnova za bogoslove, održana u znaku svetoga Josipa o kojem je kao predvoditelj duhovne obnove progovorio mons. Antun Sente (ml.), župnik i rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, svetišta u kojem će se 10. lipnja ove godine svečanim euharistijskim slavljem proslaviti spomenuta obljetnica.
Duhovna obnova održana je dosad neuobičajenim tijekom. Već uobičajeni početak klanjanjem u tišini, u bogoslovskoj kapeli nastavljen je pokorničkim bogoslužjem koje je predvoditelj temeljio na naviještenom tekstu iz 2 Sam 1,7a. 10-17, a ujedno je govorio o bitnosti sakramenta pokore u svećeničkom životu čime je želio potaknuti prisutne bogoslove na prepoznavanju izrazite vrijednosti tog sakramenta. Nakon pojedinačnog pristupa sakramentu pokore, bogoslovi su se uoči večere ponovno okupili kako bi zajedno izmolili molitvu Večernje.
U daljnjem tijeku večeri, održano je prvo u nizu razmatranja u kojem je mons. Sente govorio o svetom Josipu. Razmišljanje o Josipu započeo je na temelju dviju odlika koje karakteriziraju Josipa. Govorio je o Josipu kao pravedniku te Josipu kao mužu. Prije nego je počeo govoriti o spomenutim Josipovim odlikama istaknuo je jednu karakteristiku Josipa koja je vezana uz njegove odlike, a to je da je on bio djevičanski otac. Josip, kako kaže mons. Sente, nije bio Isusov zemaljski odnosno biološki otac, no bio je otac koji je Isusu pružio sve ono što prema židovskom zakonu otac treba pružiti sinu. Što se tiče Josipa kao pravednika, nastavio je, kako je njegova pravednost osobito očita u odnosu prema Mariji te teškoći s kojom se susrela u trenutku kad mu je trebala objasniti svoje djevičansko začeće, tj. trenutku kad je trebala objasniti Josipu da ga nije prevarila. Josip kao pravednik, iako je imao očiti dokaz Marijine nevjere koji je po tadašnjem zakonu kažnjiv, nije ju izložio kazni. Josip nije odmah osudio Mariju kako bi većina ljudi učinila, već se usmjerio na činjenicu da postoji nadpravda, tj. božanska pravda. Tako, Josip nije osudio Mariju, već uz Božju snagu ostavio i neku novu mogućnost koja nadvisuje svaki zakon. Takav Josipov stav, dokaz je njegove pravednosti, a da bi bio pravedan na takav način, Josip je morao biti muž. Kad se o Josipu govori kao mužu, ne misli se na Josipa kao muškarca kojeg karakterizira veća snaga u odnosu na ženu, nego se misli na Josipovu vjerničku snagu. S obzirom na čovjeku neshvatljive okolnosti Marijina začeća te Josipovu neizvrgavanju Marije kazni, Josip je morao biti onaj koji će imati mušku snagu sve podnijeti, a ta muška snaga dolazi odozgo. Na kraju prvog razmatranja, ispreplićući govor o Josipovim odlikama brojnim osobnim iskustvima iz pastoralnog djelovanja, mons. Sente pozvao je bogoslove neka u svakom trenutku imaju Josipovsku snagu te ostanu vjerni Bogu. U daljnjem tijeku večeri uslijedila je pobožnost krunice BDM te odlazak na počinak.
Drugo razmatranje započelo je sutradan nakon molitve Jutarnje. U tom razmatranju mons. Sente, ukratko je predstavio svetište svetoga Josipa kojem je rektor te bogoslove ponajprije upoznao s povijesnim kontekstom u kojem je sveti Josip postao zaštitnikom hrvatskog naroda. Radi se o 17. stoljeću, o burnom razdoblju nakon Zrinsko-Frankopanskog otpora, kada je narod doveden u situaciju da mu jedino Bog može pomoći. U tom kontekstu, povijesno je značajan prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića da Hrvatski sabor proglasi svetog Josipa zaštitnikom hrvatskog kraljevstva. Kao što je rečeno, to je i učinjeno. Nadalje, mons. Sente spomenuo je neka biblijska mjesta u kojima se spominje Josip: Lk 4,22; Iv 1,35-51 te Iv 6,41-42. Zastavši na svakom navedenom biblijsko mjestu, i promišljajući o položaju Josipa u prikazanim zgodama, mons. Sente ustvrdio je kako se radi o tekstovima koji govore negativno o Isusovu podrijetlu s obzirom na to da se povezuje uz drvodjelju Josipa. No, napomenuo je kako primjer Josipa kao i njegova sina Isusa dokazuje nebitnost podrijetla, već bitnost stavljanja sebe u službu Božju. Kao takav, Josip je i smjerokaz bogoslovima. U skladu s time, mons. Sente, pozvao je bogoslove da se pridruže velikom broju štovatelja svetog Josipa te ako u bilo kojem trenutku sumnjaju da neće biti dobri svećenici, neka se preporuče svetom Josipu.
I treće razmatranje bilo je u znaku svetoga Josipa. Mons. Sente na samom početku zastao je nad Lk 2,41-52, zgodi u kojoj su sveti roditelji Marija i Josip izgubili svoje dijete Isusa, no pronašli su ga u hramu. Sigurno da se možemo pitati kako li je moguće da tako sveti roditelji izgube svoje dijete? Marija i Josip u prvom trenutku nisu shvatili gdje je nestao Isus, no tražili su ga, i našli u hramu. Upravo to, znak je bogoslovu i svećeniku da je u traženju izgubljenog čovjeka, sigurno mjesto pronalaska hram odnosno crkva. Čovjek tražeći, ono izgubljeno pronalazi u Crkvi. Na kraju, mons. Sente bogoslovima je predstavio svetište kojem je rektor te napomenuo kako brojni vjernici tamo mole i to na pet nakana: za uspješan završetak školovanja djece i mladih, za dobivanje ranog mjesta i pravedne plaće, za pronalazak bračnog partnera i blagoslovljeni brak ljubavlju i djecom, za duhovna zvanja i odgovorne službe u obitelji, zajednici i Domovini te za blagu i svetu smrt. Pritom, napomenuo je kako mu se redovito javljaju brojni ljudi čije su molitve uslišane, a to je potkrijepio i s nekoliko primjera te time želio naglasiti veličinu svetoga Josipa. Prije završetka niza od tri razmatranja o liku svetog Josipa, mons. Sente bogoslove i prisutne odgojitelje, pozvao je da zajedno izmole molitvu svetom Josipu za Domovinu koju je povodom 300. obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom hrvatskog naroda sastavio kardinal Franjo Kuharić, a koja glasi ovako:
Sveti Josipe, glavaru svete Nazaretske Obitelji
i čuvaru Crkve Božje,
Tebi se kroz stoljeća Crkva u Hrvata utjecala
kao svom zaštitniku
i Tvom je zagovoru preporučivala
svoje obitelji i cijeli narod.
Tebi povjeravamo sve obitelji hrvatskoga naroda,
da dnevnom molitvom, nedjeljnom Euharistijom
i poslušnošću volji Božjoj
ispune svoje poslanje
ljubavlju, slogom i mirom.
U ovim teškim vremenima
izmoli hrvatskom narodu
i svim narodima zemlje
mir u pravednosti i ljubavi!
Zagovaraj nas pred Presvetim Srcem Isusovim
i Prečistim Srcem Marijinim
da ostanemo vjerni
Isusu Kristu i Katoličkoj Crkvi,
te prolazimo zemljom čineći dobro.
Amen.
Nakon triju razmatranja, zajedničkih i osobnih molitava, ozračja šutnje i svega onog što sadrži jedna duhovna obnova, vrhunac svake duhovne obnove nalazi se euharistiji, sakramentu kojem je najočitiji vanjski znak gozba – gozba zajedništva, zajedništva koje kroz blagovanje na savršeni način zbližava čovjeka i Boga, blagovanja koje je primanje te primanja koje u čovjeku budi zahvalnost. Upravo gozba zajedništva koja je uslijedila kao vrhunac ove duhovne obnove, nije bila svedena samo na bogoslovsko zajedništvo, već se ono proširilo vrlo dragim gostima, skupinom gradišćanskih Hrvata koji su u sklopu svog prvog hodočašća gradu Zagrebu, na grob bl. Alojzija Stepinca, stigli u zajedništvu sa svojim biskupom mons. Egidijem Živkovićem koji je u bogoslovskoj kapeli uz koncelebraciju odgojitelja, predslavio svečano euharistijsko slavlje. Želeći učiniti zaključak započetoj duhovnoj obnovi bogoslova, biskup Živković, u homiliji, progovorio je o trima odlikama svećenika: o svećeniku kao duhovnom čovjeku, o svećeniku kao svjetovnom čovjeku te svećeniku kao čovjeku Crkve.
Po završetku svečanog euharistijskog slavlja, ono euharistijsko zajedništvo i blagovanje započeto u kapeli Presvetog Srca Isusovog, nastavljeno je zajedničkim blagovanjem i druženjem u bogoslovskoj blagovaonici. A nakon toga, svaki bogoslov upućuje se u daljnje življenje svakodnevice i nasljedovanje Krista siguran da na nebesima ima moćnog nebeskog zagovornika, uzora pravednosti i muževnosti – sv. Josipa, te ono što pouzdano i sa sigurnošću odsad može svakodnevno klicati jest zaziv: sveti Josipe, moli za nas. (mk)
