Dana 03. studenog 2015. godine održana je prva tribina u ovoj akademskoj godini pod naslovom Suvremena kršćanska liturgijska arhitektura. Gosti predavači bili su arhitekti supružnici dr. sc. Zorana Sokol-Gojnik, te mr. sc. Igor Gojnik. Dr. Sokol-Gojnik započela je svoje izlaganje s citatom iz Matejeva Evanđelja: Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime. Tu sam i ja među njima. (Mt 18,20). Ovim citatom ukazala je na poveznicu između arhitekture i duhovne dimenzije kršćanstva, ali je naglasila kako mi ljudi težimo i materijalnoj dimenziji kršćanstva, a to se najbolje može vidjeti u sakralnoj arhitekturi. Sakralna arhitektura je prikaz naše slike o Bogu, ali, nažalost, naša današnja sakralna arhitektura, tj. naša današnja slika o Bogu, prepuna je zbunjenosti i nametnutog svjetonazora. Zašto?
Izlagačica nadalje iznosi tri uzroka koja su dovela do zbunjenosti u suvremenoj sakralnoj arhitekturi, a to su: moderna, kriza liturgije i shvaćanje umjetnosti. Moderna u umjetnost donosi osiromašenje i pojednostavljenje. To je umjetnički pravac u kojem forma slijedi funkciju, te se tako gubi značenje simbola u arhitekturi. Kriza liturgije svoj vrhunac doživljava u 20. stoljeću, ali njezini korijeni sežu sve do Tridentskoga sabora (1545. – 1565.) kojim je donesen kanon o izgradnji sakralnih prostora i elemenata te njihovoj simbolici. Tijekom 20. stoljeća došlo je do obnove u liturgijskoj arhitekturi, a najveću ulogu u tome ima Drugi Vatikanski sabor (1962. – 1965.) koji naglašava potrebu za dijalogom između teologa i arhitekata te naglašava sudjelovanje cijeloga puka u liturgiji što bi arhitektura trebala omogućiti. Dr. Sokol-Gojnik iznosi dva pristupa shvaćanja umjetnosti kroz povijest: prvi pristup u kojem se pomoću umjetnosti želi prikazati postojanje transcendentalnog i drugi pristup u kojem se transcendentalnost negira i koji kaže da je umjetnost odraz subjektivne istine.
Rezultat ovih čimbenika (moderna, kriza liturgije i shvaćanje umjetnosti) je konflikt dominantnog svjetonazora i kršćanskoga duha u suvremenoj kršćanskoj arhitekturi. Zbog toga suvremena sakralna arhitektura mora se nositi s određenim problemima: arhitektonski, liturgijski i problemi kršćanske simbolike. Arhitektnoski problemi su vidljivi u nostalgičnosti građevina, tj. bijegu u prošlost i lažnom osjećaju sigurnosti zbog kojeg se na loš način kopiraju povijesni umjetnički pravci. Crkve se zbog doslovnog shvaćanja zajedništva u liturgiji pretvaraju u hale, auditorije i kazališta te se gubi kršćanski sadržaj jer je naglasak na formi. Liturgijski problemi sakralne umjetnosti jest gubljenje simbolike i međusobnog suodnosa među liturgijskim elementima. Tijekom izlaganja o problemima kršćanske simbolike naglašena je također važnost titulara u arhitekturi. Svi problemi suvremene sakralne umjetnosti bili su popraćeni slikama zagrebačkih crkvi, ali i drugih.
Na kraju izlaganja dr. Sokol-Gojnik donosi rješenje za probleme u suvremenoj kršćanskoj liturgijskoj arhitekturi: “Gledajući sve ove probleme možemo doći do zaključka da kršćanska arhitektura mora biti svjesna vremena u kojem živimo. Ne trebamo se bojati koristiti suvremene oblike, ali moramo sačuvati kršćansku bit.”, te navodi kako kršćanska arhitektura mora biti prepoznatljiva, u skladu s liturgijom, suvremena i prepuna simbola kako bi sačuvala kršćanski duh. “Kršćanstvo širi Radosnu vijest, stoga se nadam da će i kršćanska arhitektura donijeti radost i skinuti tamu s umjetnosti” zaključuje.
Nakon izlaganja bogoslovi su se uputili u raspravu o različitim primjerima suvremene, ali i povijesne kršćanske arhitekture. U jednom dijelu rasprave vlč. Vlado Razum iznio je pogled prema kršćanskoj arhitekturi sa strane jednog svećenika te je naglasio kako je razgovor između svećenika, teologa i arhitekata prijeko potreban. (pp)
