Prvoga korizmenog vikenda u mjesecu travnju duhovnu obnovu bogoslovskoj zajednici predvodio je vlč. dr. Hrvoje Damiš, župni vikar župe Svetog Jakoba, Prelog.
Vlč. Hrvoje na samome početku je postavio sljedeće pitanje: “Koju kvalifikaciju posjedujem da bih mogao držati duhovnu obnovu?“ Odgovor je vlč. Damiš usmjerio prema odgovornosti koju učenik u sebi prepoznaje u odnosu na Isusa i prema sebi kao njegovom učeniku te dodao kako je bogoslovija dvostruka škola – prilika za prepoznavanje onoga sada te što sam i tko sam sada, da bih mogao biti spreman i otvoren za ono buduće. „Svaki svećenik, odmah nakon svećeničkoga ređenje, postaje osoba stalno izložena, slušan, tražena i promatrana, a što se događa preko kateheza, slavljenja svetih sakramenata, karitativnoga djelovanja i drugih oblika pastoralnoga djelovanja.“ napomenuo je voditelj obnove. Na osnovu ulomaka iz Knjige propovjednika vlč. Hrvoje istaknuo je kako je vrijeme bogoslovije vrijeme priprave za svećeništvo, a priprava znači da nam je pogled usmjeren prema cilju koji je svećeništvo, a tu je situaciju usporedio sa sportašima koji gledaju ciljnu ravninu iako su daleko od nje, ali u tome postoji jedna zamka, ako previše i prerano gledamo / zamišljamo cilj, manje cijenimo sadašnji trenutak. „Možda si tek prva godina i pitaš se kad će biti kandidatura, a onaj pak koji je primio kandidaturu pita se kad će đakona itd.“ propituje voditelj i nastavlja, „a istina da živimo danas, često nam izmiče jer jedino vrijeme koje raspolažemo je sada, danas. Boga ne možemo obuhvatiti u njegovoj vječnosti.“
Velečasni Hrvoje spomenuo je knjigu Svećenik krvave haljine. Naime, svećeniku penitent na ispovijedi govori kako mu je ubio brata s tim da ne traži odrješenje, nego želi izluditi svećenika tako da ostane ispovijedna tajna. Stalno se susreću, a penitent ga konstantno provocira, sve dok se na kraju ne pokaje, a svećenik čuva dostojanstvo sakramenta i vjeru u Boga. „Pokušamo li zamisliti sebe u takvim okolnostima, možemo se pitati odakle snaga, hrabrosti i vjernosti?“ pita se vlč. Damiš i odgovara „Ako sada i danas nisam dobar svećenik, kako ću reagirati na iznenadne situacije poput slučaja u ovoj knjizi“.
Voditelj je podsjetio na staru krilaticu „čuvaj red i red će čuvati tebe“,. te nadoda: „ali u pozadini mora stajati naš pristanak na taj red. Vraćajući se na pristanak mogu se prisjetiti radosti koja me dovela ovdje. Temelj je i našeg poziva i poziva vjernika da se sretnemo s Bogom.“ Nakon toga dr. Damiš osvrnuo se na prvu pozitivno okarakteriziranu osobu iz Svetoga pisma Henkoa koji je „hodio s Gospodinom“. Cijela Biblija govori o susretu Boga i čovjeka, a gledajući prve stranice Biblije pozornost nam mogu privući prva dva pitanja Svetog pisma. „Dok je prvo pitanje zavodničko i rušilačko, đavlovo, koje dovodi u pitanje sklad Boga i čovjeka – „Zar vam je Bog zabranio jesti…?“, drugo pitanje je Božje. To pitanje svih pitanja glasi: „Gdje si?“, a sadrži ljubav i milosrđe. Bog traži čovjeka u prijateljstvu s Isusom Kristom, a upravo su Evanđelja mozaik mnogih susreta Isusa s ljudima, jedan od njih je susret sa Zakejem (Lk 19, 1-10). Zakej se trudi i riskira, želi ići do kraja, a u Isusovom pogledu vidi ono isto pitanje „Gdje si?“. Zakej je našao svog Tražitelja. Samo njegovo ime znači „Bog se sjeća“, kao što se sjeća i naroda u pustinji kada su griješili. Ne smijemo smetnuti s uma važnost Isusove riječi danas – danas je ključno. Anđeli tu riječ koriste kada se rodio Gospodin, a Isus na dan kada se ispunilo Sveto Pismo itd. I Zakeju kaže kako će danas proboraviti u njegovo kući, a nama se postavlja pitanje koji je grijeh s kojeg ja trebam sići. Posvjestiti si svu udaljenost od Krista. Tko ostane na razini zakona, nije susreo Gospodina do kraja. Obratiti se znači odvratiti pogled od grijeha na dobro poput Zakeja.“
Prije posljednjeg nagovora, svatko je uzeo sliku „Povratak izgubljenoga sina“ poznatog Rembrandta van Rijna. Ta slika bila je u središtu razmatranja trećeg nagovora. Tumačenje ove slike dodatno je moglo pomoći zajednici bogoslova koja je u korizmeno vrijeme dobila zadatak razmatrati nad tom prispodobom. Nastala je pred kraj Rembrandtova života pa ju možemo shvatiti kao svojevrsnu umjetnikovu oporuku. Voditelj opisuje sliku: „Atmosfera je slike umirujuća. Najvažnija je poruka blagost i mir milosrdnog Oca koja se najviše uočava u pokretu njegovih ruku čiji će zagrljaj uvijek trajati. One govore više od riječi, a najveća je svjetlost na njima. Dok mišićava ruka pridržava, druga je profinjena, majčinska i pita može li žena zaboraviti plod utrobe svoje. Oči su Ocu zaklopljene jer on ne gleda tjelesnim očima već nutrinom. Njegov plašt predstavlja mjesto za doček i utočište putniku. Sinova je odjeća lijepa u skladu s Očevom, ali promatrajući je zasebno, vidimo da su to samo dronjci. Sin je ogoljen, a glava poput zatvorske obrijana. Kao da mu je izgubljen identitet, kao da je broj. I obuća mu je poderana, lišen je svega osim mača koji govori kako treba ostati vjeran istini i ne zaboraviti ono sinovsko. Lik koji stoji zdesna stariji je sin koji u sliku unosi dramatičnost. On je mrk, ali sličan Ocu. Ima i bradu i plašt, obasjano lice. No razlika je što se Otac naginje dok je stariji sin uspravan. Njegova svjetlost se presijava na ruke i sina, dok stariji sin ostaje u tami kojoj je dopustio da ga proguta. Ona evanđeoska gozba je Očev zagrljaj, tu je sva svjetlost. Pitanje ostaje: u kojem se od likova ja prepoznajem?“
Duhovna obnova završila je misnim slavlje koje je predvodio vlč. Hrvoje u koncelebraciji s poglavarima bogoslovije. Na početku misnog slavlja, vlč. Hrvoje je blagoslovio kolar košulje kandidata za sveti red Zagrebačke i Bjelovarsko-križevačke biskupije. U homiliji se nadovezao na prijašnje nagovore kako se Boga može susresti na posve konkretan način, u sakramentima. „Treba si posvjestiti rečenicu stražara iz Ivanova evanđelja: „Nikada nitko nije govorio kao On!“. Ta nas rečenica može ohrabriti jer i dva tisućljeća kasnije još uvijek nitko nije govorio kao On. Misno slavlje završio je zahvalom i pozivom kako još traje milosno korizmeno vrijeme pa još stignemo raditi na sebi, odnosno, prepustiti Bogu da radi na nama.“ rekao je vlč. Hrvoje.
Josip Biškup
