Duhovna obnova bogoslova
Razdoblje bogoslovskog života, uz sve ljepote, kao vrijeme intenzivne pripreme za buduće pastoralno djelovanje, a i kao vrijeme formacije, onome koji želi biti Kristov svećenik, često nije lako razdoblje. Naime, razdoblje bogoslovske formacije, vrijeme je stalnih kušnji, propitkivanja, učvršćivanja u nasljedovanju pronađenog Smisla, vrijeme stalnog odazivanja na Božji poziv, vrijeme življenja unutar bogoslovske zajednice, … Sve te navedene karakteristike života unutar bogoslovske zajednice, kao karakteristike formacije, traže od svakog bogoslova da postigne sposobnost, zrelo i u vjeri, prema njima se postaviti. Zato nije naodmet, u takvoj „borbi“, u skladu s Kristovim načelima, imati određene principe, a poželjno bi bilo da takvi principi budu usmjerenost na dobro, tj. da oni budu življenje kreposti koje tako postaju pravilima bogoslovskog života. Prema tome, u sklopu razmatranja duhovne obnove, održane 1. i 2. travnja 2017., o „pravilima bogoslovskog života“ odnosno krepostima koje bi trebale činiti taj život, progovorio je vlč. Marijan Pavelić, svećenik Požeške biskupije, a koji trenutno vrši službu povjerenika za medije Požeške biskupije, zatim je prefekt u Požeškom kolegiju te predaje vjeronauk u požeškoj klasičnoj gimnaziji.
Tijekom prvog razmatranja koje je uslijedilo nakon dvosatnog klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom te zaziva Duha Svetoga, vlč. Pavelić predstavio je tri kreposti ili pravila bogoslovskog života o kojima će tijekom narednih razmatranja govoriti. To su: strpljivost, opomena i jakost. U prvom dijelu, govorio je o strpljivosti. Što je strpljivost? Kako tu krepost uklopiti u življenje života današnjice? Kako je pomiriti sa užurbanim i nestrpljivim svijetom? Kako biti strpljiv u vrijeme bogoslovske formacije? Tim pitanjima započeo je razmatranje nadodajući kako je današnje vrijeme, vrijeme u kojem vlada velika nestrpljivost. Život je postao ubrzan, a zbog te ubrzanosti često u sebi prazan. Ni vrijeme bogoslovske formacije ponekad nije pošteđeno nestrpljivosti. No, pritom je bitno imati na umu kako riječ „strpljivost“ u sebi kao korijen sadrži riječ „trpljenje“. Zato, vrijeme formacije iziskuje određeno trpljenje, a to trpljenje uključuje strpljivost. Ta strpljivost nije odlika slabića, nego jakih. I sam Bog bio je strpljiv sa svijetom kojeg je stvorio. On tijekom cijele povijesti spasenja trpi svijet. Čak i zlo i pogreške. Tako, Bog koji ima plan sa svakim čovjekom što znači i svakim bogoslovom, postaje uzor strpljivosti. Nadalje, vlč. Pavelić govorio je o tri vrste strpljivosti koje se tiču bogoslovskog života: o strpljivosti prema situaciji i mjestu odnosno Bogosloviji, o strpljivosti prema drugima te strpljivosti prema samome sebi. Bogoslov je pozvan biti strpljiv prema situaciji i mjestu na kojem nalazi, a to je Bogoslovija iz koje često nestrpljivo želi izaći, misleći kako će na nekom drugom mjestu biti bolje i lakše. No, bitno je imati na umu, kako čovjek često želi biti na nekom drugom mjestu, na kojem trenutno nije. Zato, treba biti usmjeren prema onom „sada“, tj. jednostavno prihvatiti i živjeti sadašnjost sa strpljivošću. U tom kontekstu, često je teško biti strpljiv s ljudima, a tako i s kolegama bogoslovima. No, nužno je prihvatiti i razumjeti ljude, biti strpljiv, pa makar trebalo i pomalo trpjeti. Na kraju, nužno je znati biti strpljiv sa svojim eventualnim neuspjesima te unatoč njima ostati miran, tj. nužno je biti strpljiv sa samim sobom. Na kraju razmatranja, vlč. Pavelić sažeo je rečeno rekavši kako Bog ima plan te je strpljiv s ljudima. A taj Božji plan je poziv čovjeku da bude strpljiv.
Tijekom drugog razmatranja, vlč. Pavelić govorio je o opomeni. Prije svega, vrativši se na strpljivost rekao je kako, s jedne strane čovjek (bogoslov) treba biti strpljiv, no s druge strane pozvan je opominjati, ali i dopustiti si da bude opomenut. Brojni biblijski tekstovi daju utemeljenje opomeni, od Starog do Novog zavjeta. Opomena je prema tome bitna da bi čovjek mogao izvršiti Božji plan. Od samih početaka, od stvaranja prvih ljudi, opomena čovjeku je bila nužna. Iako je čovjek od samih početaka bio dobar, svaki je postao obilježen grijehom prvih ljudi te tako pripada lancu grijeha. Zato je potreban opomene. Bog je tijekom povijesti čovjeka strpljivo opominjao. Nakon ukora, uvijek je bio strpljiv, blag i milosrdan prema ukorenom narodu. Tako, grešnika opomenuti, djelo je milosrđa. Opomenom čovjek može prepoznati sebe kroz druge s obzirom da neka naša (loša, grešna…) postupanja možemo znati samo kad nam ih netko drugi posvijesti. Zato, iako je neugodna i bolna, opomena dopušta čovjeku da upozna samoga sebe. Nadalje je vlč. Pavelić rekao kako današnji čovjek ne dopušta da ga se opominje. Isto tako, ni svećenici ne vole da ih se opominje. Često ni bogoslovi. No, Bogoslovija je po definiciji mjesto za izricanje opomena, ali i pohvala. Ona je mjesto gdje se bogoslova, s ciljem rasta, treba opominjati. Iako je opominjanje za opomenutog bolno, nužno je imati na umu radost koju uzrokuje obraćenje. Zato, treba opominjati, jer prvi trenutak opomene koji je bolan, pretvara se u obraćenje koje uzrokuje neizmjernu radost.
Na tragu radosti obraćenja, vlč. Pavelić govorio je i tijekom pokorničkog bogoslužja, koje je nakon molitve Jutarnje i doručka, uslijedilo sljedećeg dana. Spomenuvši tri etape obraćenja: priznati – pokajati se – prekinuti s grijehom, započeo je ispit savjesti kojeg je temeljio na trima spomenutim odnosima, u kontekstu strpljivosti. Tako se ispit savjesti strukturno odnosio na odnos bogoslova prema mjestu na kojem se nalazi (Bogosloviji), odnos bogoslova prema drugima te na odnos bogoslova prema sebi samome.
U trećem razmatranju, vlč. Pavelić govorio je o trećem kreposnom pravilu bogoslovskog života – o kreposti jakosti. Konstatirao je kako je danas poimanje jakosti u krizi isto kao i pojam muškarca, tj. muškarac je danas izgubio identitet. Često je sklon samosažaljenju, očaju, nezadovoljstvu te kao takav vrlo često bježi u neke krajnosti. Kao suprotnost spomenutom, spomenuo je kralja Davida kao sliku idealnog kralja, koji se kao ratnik žrtvovao, a istovremeno je bio i optimist, beskrajno ponizan. Uglavnom, David je primjer muškosti koju odražava jakost. Isto tako, i kod Isusa moguće je uočiti jakost koja se može podijeliti na tri područja: fizičku jakost koja potvrđuje da Isus bio u dobroj kondiciji s obzirom na duga pješačenja, intenzivne javne nastupe koji iziskuju snažan glas; karakterna jakost Isusa pak potvrđuje kako je bio čovjek koji je donosio mir, ali se znao oštro suprotstavljati grijehu; idejna jakost kod Isusa se uočava u njegovu naučavanju s autoritetom, tj. ono što je govorio bilo je potvrđeno njegovim življenjem. Zato ovi primjeri jakosti temeljeni na Isusovoj jakosti, kako kaže vlč. Pavelić, poziv su bogoslovima da ga trajno nasljeduju jer ako je on mogao biti tako jak kao čovjek, onda to zasigurno može i svaki bogoslov. Na temelju spomenutog, vlč. Pavelić pozvao je bogoslove na nekoliko vrsta jakosti kojima bi oplemenili bogoslovski život. Prvo, da budu fizički jaki, a to znači da brinu o svom tijelu, no bez odlaženja u krajnosti. Drugo, da budu moralno jaki što znači neka žive vlastite principe, neka izbjegavaju dvostruki licemjerni život, neka budu dosljedni. Treće, da budu intelektualno jaki, tj. da studiranjem izgrađuju svoje intelektualne navike, te četvrto, da budu psihički jaki što se odnosi na uvjerenje o vlastitoj vrijednosti, na samopouzdanje koje se može razviti preko dobrog prijatelja i molitve.
Po završetku trećeg razmatranja, uslijedilo je svečano euharistijsko slavlje koje je uz koncelebraciju odgojitelja predslavio vlč. Pavelić, a koji se u homiliji osvrnuo na evanđelje koje pred Crkvu stavlja Peta korizmena nedjelja. Radi se o Iv 11,1-45 koje govori o uskrišenju Lazarovu. U tom kontekstu, govorio je o čestoj čovjekovoj težnji ostvarenju vječnog života na zemlji. Rekao je kako čovjek današnjice ne uočava besmislenost te težnje kao i činjenicu da bi takva mogućnost više za čovjeka bila kazna nego nagrada. Naravno, ta težnja razlikuje se od onog vječnog života kojeg Bog pruža. Vječnost koju Bog pruža označava puninu čovjekova života, savršenost, a to se, kako kaže vlč. Pavelić, na ovom svijetu nikako ne može ostvariti. Nadalje, ustvrdio je kako evanđeoski ulomak o Lazaru, pokazuje kršćaninu kako ljudski život ima smisla i nade te kako je Božja moć u tome da on može sve učiniti. Zaključno je rekao kako treba vjerovati u preobrazbu jer koliko god bili navezani na neke grijehe, preobrazba odnosno uskrsnuće na vječni život je u čovjekovu životu, moguće.
Nakon euharistijskog slavlja, uslijedio je svečani nedjeljni objed koji je označio završetak pretposljednje ovogodišnje duhovne obnove bogoslova. (mk)
