U četvrtak 20. studenoga 2014. u prepunoj dvorani Vijenac, u organizaciji bogoslova i odgojitelja Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu održana je akademija u povodu 23. godišnjice obrane grada Vukovara.
Dvadeset i tri su godine otkako je obranjen grad heroja – grad Vukovar, simbol hrvatskog naroda, simbol naroda koji kršćanskom vjerom pripada civilizaciji mira i međusobne ljubavi. Tom prigodom i ove je godine, u četvrtak 20. studenoga 2014. održana prigodna akademija naslovljena naslovom Srce i riječ za Vukovar koja je započela vokalnom izvedbom Okteta zagrebačkih bogoslova pjesme Pozdrav domovini čiji su autori Petar Preradović i Vilko Novak. Nakon što je Oktet pod ravnanjem bogoslova treće godine Marka Domitera izveo navedenu pjesmu, bogoslov Ivan Petrović interpretirao je pisano svjedočanstvo Srce za Vukovar prognane nastavnice iz Vukovara Ane Rakičić, a u pozadini se čula skladba Samuela Barbera Adaggio for strings, op. 11. Riječi: Vukovar je uvijek potvrđivao hrvatstvo, sjećam se i prošlogodišnjega 14. prosinca (1995.), bilo je otvaranje Hrvatskoga doma. Došli su Vukovarci sa svih strana, i Antun Bauer je došao, ljudi su plakali slušajući Lijepu našu, osjećali su da se vraća zatrta Hrvatska, bili su ponovno u svome nekadašnjem Vukovaru, neke su od misli pročitanog svjedočanstva nakon kojeg je rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa preč. Anđelko Košćak uspoređujući hrvatske branitelje prigodnim evanđeoskim motivom pšeničnog zrna koje je donijelo rod, pozdravio sve prisutne hrvatske branitelje, časne branitelje iz Kluba veterana 148. brigade Hrvatske vojske (Zagreb-Trnje) na čelu s Milanom Zanoškim, Vlastu Ivčević iz Ureda za branitelje grada Zagreba, ravnatelja Nadbiskupskog pastoralnog instituta dr. Josipa Šimunovića, prodekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Maria Cifraka te ostale prisutne svećenike, redovnike i redovnice, studentice i studente, bogoslove te sjemeništarce Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu sa svojim odgojiteljima i druge goste. Nakon rektorova pozdrava, prikazan je isječak iz dokumentarnoga filma Kardinal vjere, pravde i ljubavi o kardinalu Franji Kuhariću u kojem je kardinal, hodajući po razvaljenom kamenju porušene marijanske crkve u Voćinu, sav žalostan i jadan, ali ne u mržnji niti osveti, nego, ističući vjeru Božjega naroda toga kraja, pozvao na mir, molitvu i praštanje.
Nakon prikazanog isječka iz filma uslijedilo je izlaganje dr. Mirjane Repanić Braun s Instituta za povijest umjetnosti pod naslovom Sjećanje na stradanja vukovarske kulturne i umjetničke baštine u Domovinskom ratu. Dr. Repanić Braun govorila je osobito o dvjema slikama koje su prije rata i dobrim dijelom tijekom razaranja Vukovara bile u franjevačkom samostanu sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, potom od četnika ukradene i nikada vraćene. Govorila je o slici s glavnoga oltara Sv. Filipa i Jakova koja je djelo njemačkoga slikara Antona Hertzoga (1692. – 1740.) te o slici Posljednja večera iz blagovaonice toga samostana koja je djelo slikara Pavla Antuna Sensera (oko 1718. – 1758.). Uz isticanje umjetničkog značaja tih dvaju slika, ukazala je i na važan i koristan projekt koji bi uvelike pomogao gradu Vukovaru, a i šire, a to je uključenje Vukovara, kao grada kulture i umjetnosti, osobito barokne, na kulturnu kartu podunavskih europskih gradova.
Nakon održanog izlaganja dr. Braun uslijedilo je čitanje svjedočanstva Vlaste Lederer, majke ubijenoga snimatelja HRT-a Gordana Lederera koje je interpretirao Damir Burlić, bogoslov pete godine, a iz njega se mogu izdvojiti vrlo dirljive riječi: Tada (10. kolovoza 1991.) sam doživjela i do danas preživjela ono što je gore od vlastite bolesti i smrti. Ubijen je moj sin Gordan mlad, vrlo obrazovan, širokih pogleda na život, dušom i tijelom pacifist. Ta interpretacija, nakon koje je uslijedio drugi nastup Okteta pjesmom Što znači Isus za koju je riječi napisao bl. Alojzije Stepinac, a glazbenu obradu je učinio mo Miroslav Martinjak, bila je svojevrsni uvod u izlaganje Zlatka Kuretića, danas umirovljenoga urednika informativne redakcije vijesti i središnjih emisija na Hrvatskoj radioteleviziji u vrijeme Domovinskoga rata koji je govorio na temu Sjećanje i obol djelatnika Hrvatske radiotelevizije obrani Republike Hrvatske. Vrlo temeljito i jasno “slici je dao okvir” – kontekst i predradnje autora Velike Srbije koje su poduzete prije 1990. i 1991. Počevši od 1986. kad su srpski akademici donijeli tzv. Memorandum o stvaranju Velike Srbije, potom navodeći pojedine važne sastanke, kongrese, okupljanja jugoslavenskih vlasti, a ubrzo potom i okupljanja četništvom zadojenog srpskog naroda, pružio je vrlo jasnu sliku i svojevrsnu lepezu događaja koji su prethodili agresiji na Hrvatsku. On je sve te događaje kao novinar pratio, izvještavao, a kasnije kao urednik primao bezbrojne izvještaje s bojišta i ratom pogođenih hrvatskih krajeva te pripremao za središnje vijesti i druge emisije.
Prije trećega izlaganja Bogoslovski tamburaški sastav izveo je pjesmu Vukovar, Vukovar čije autorstvo teksta i glazbe nose Zlatni dukati, a aranžman Nikola Šrajbek, dok je nakon te izvedbe Matija Novački, bogoslov treće godine recitirao pjesmu Vere Marije Sertić Moj brat hrvatski vojnik. Treći izlagač, Miljenko Filipović, general Hrvatske vojske, a prethodno član Legije stranaca te aktivni sudionik na raznim vojnim položajima u zemljama središnje Afrike, a ponajprije kao hrvatski branitelj, u svom izlaganju vrlo je sugestivno predočio duboku povezanost onog što je čovjeku vlastito, a to je bespogovorno braniti svoj dom, svoju obitelj, svoju domovinu i pouzdanje u Boga bez čije pomoći nenaoružan narod, nikako ne bi mogao nadjačati višestruko opremljenijeg neprijatelja. Međutim, upravo se u tome očitovala bitna prevaga, hrvatski su branitelji u potpunosti mogli računati na čvrstu, postojanu i vazda spremnu drugu crtu obrane naše domovine – vjerni Božji narod koji moli, koji prebire krunicu i vazda vapi Gospodinu. U kontekstu govora o važnosti vjere u njegovu, ali i životu njegovih kolega, spomenuo je i dirljivi trenutak njegova odlaska od doma u kojem se posebno sjeća svoje majke koja je plakala usprkos njegovom poticaju da obriše suze, jer netko i to mora to učiniti, poći u obranu Hrvatske. Premda je majka i dalje plakala, bila je itekako svjesna te “zapovijedi”, ali kroz suze je tražila način kako da i ona pripomogne svome sinu i svim hrvatskim braniteljima te našla svoje mjesto u obrani Domovine – molitvom – ustrajno i ponizno vapiti Oče… budi volja tvoja. Nakon izlaganja Miljenka Filipovića, uslijedila je izvedba Bogoslovskoga tamburaškog sastava poznate hrvatske domoljubne pjesme Ne dirajte mi ravnicu, a kao zaključak akademije bila je također izvedba Bogoslovskoga tamburaškog sastava instrumentala Slavujev pjev (Pjesma rastanka) pod ravnanjem bogoslova Roberta Jakice, diplomiranoga glazbenika Muzičke akademije u Zagrebu.
Po završetku programa održanog u dvorani Vijenac, svi su sudionici akademije bili pozvani u tišini i molitvenoj sabranosti s upaljenim svjetiljkama krenuti u dvorište Nadbiskupskoga bogoslovnoga sjemeništa gdje su sudjelovali u službi riječi za Domovinu i hrvatske branitelje koju predvodio duhovnik bogoslova vlč. Vlado Razum. Nakon izmoljenih litanija u čast bl. Alojzija Stepinca i završnoga blagoslova, sudionici akademije su počeli, svaki sa svojom molitvom, nakanom i uspomenom, polagati svoje svijeće. Tako su oblikovali znak križa, čije je svijetlo osvijetlilo prohladnu noć. Poruka koju ta gesta nosi poruka je svijetla koje uvijek pobjeđuje svaki mrak, zlo i nasilje. Upravo je Vukovar simbol takve pobjede, grad heroj koji će sjati kao primjer ovom i budućim naraštajima hrvatskog naroda. (mk)
