Quis est homo qui non fleret – „Koji čovjek ne bi plak’o“ … razlijegalo se dvoranom Vijenac i kod nazočnih mamila suze skladba Giovannija Pierliugija da Palestrine Stabat Mater u izvedbi vokalnoga ansambla Antiphonus, a pod umjetničkim vodstvom Tomislava Fačinija. A osim naprijed spomenutoga, valja reći kako su sabranost i pozornost nazočnih tijekom izvedbe Palestrinine skladbe, jasno upučivale na činjenicu da svatko na svoj način promišlja i nastoji istinski vrednovati patnju, žrtvu, suze, bol, darivanje ili još jače sebedarje… sina, majke … Sina, Majke… da bi drugi živjeli, bili slobodni i sigurni da im zlo i Zli ne mogu nauditi, ako su vjerni i poslušni volji Ocu Nebeskome. Akademija je održana u dvorani Vijenac u 19 sati i nazočio je lijep broj gostiju, među kojima posebno ističemo pomoćnog zagrebačkog biskupa mons. dr. Ivana Šaška, nekadašnjega rektora Bogoslovije prof. dr. Stjepana Balobana, postulatora kauze bl. Alojzija Stepinca dr. Jurja Batelju, kanonika mons. Lovru Cindorija te osobito nam je drago da su i ove godine bili nazočni i časni hrvatski branitelji iz Kluba veterana 148. brigade Hrvatske vojske (Zagreb-Trnje), na čelu s gosp. Milanom Zakošekom.
Nakon uvodnih i pozdravnih riječi voditelja programa, slijedilo je meditativno čitanje odlomka iz knjige proroka Izaije (53, 2-8), a potom čitanje kraćih odlomaka iz proglasa uz svetkovinu Uznesenja BDM 2. kolovoza 1991. i propovijedi na istu svetkovinu zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića.
Riječ dobrodošlice i pozdrava uputio je rektor Anđelko Košćak te je napomenuo kako smo „ovdje okupljeni ponajprije kao vjernici i kao pripadnici hrvatskoga naroda koji je samo branio svoje, nikada nije otimao tuđe; a također smo ponosni i zahvalni na podnesene žrtve naših branitelja, medicinskoga osoblja i mnogih drugih dobrih ljudi koji su zapravo svi bili branitelji istine i dobra te prijatelji mira i pravde. To je bilo tako, jer hrvatski narod – vjerom i odgojem – pripada civilizaciji života, mira i ljubavi.“
S. Damira Biškup, milosrdna sestra Sv. Križa, svojim svjedočanstvom – riječju i pjesmom – sve nas je osvojila i vrlo smo je lako mogli pratiti i s njom pjevati „Diži nam se Vukovaru, Vukovaru Božji daru. (…).“ Sestra Damira je u tijeku obrane Vukovara i sve do samoga kraja i poslije djelovala kao medicinska sestra na odjelu pedijatrije vukovarske bolnice pod vodstvom dr. Vesne Bosanac i kao takva živi je i vjerodostojni svjedok rata i obrane Hrvatske, svjedok nesebične brige i isto tako nesebične, u životnim opasnostima, pružene stručne liječničke pomoći hrvatskim braniteljima. Između ostaloga istaknula je kako je svaki branitelji imao krunicu oko vrata, a koji nije imao tražio je od sestara da im nađu krunicu i stave oko vrata. „Za jednoga sam pronašla krunicu i jedva sam mu ostavila oko vrata. Kada je došlo do evakuacije ranjenika iz bolnice rekla sam tome ranjenom branitelju nek skine krunicu, jer ide iz bolnice, a četnici bi ga radi krunice mogli ubiti. On to nije htio učiniti, krunica je ostala oko njegova vrata i ostao je živ.“
Novi bogoslovski tamburaški sastav, pod vodstvom prof. Josipa Škvorca, i članovi bogoslovskog okteta otpjevali su poznatu i dragu nam pjesmu Ne dirajte mi ravnicu, u pjevanju im se odmah pridružila i publika.
Sljedeći svjedok obrane Hrvatske na prvoj crti bio je primarijus dr. Josip Jelić, predsjednik Hrvatskoga Crvenog križa. On je tijekom Domovinskog rata i agresije na Bosansku Posavinu u bolnici u Slavonskom Brodu, kao liječnik i rukovoditelj službe sudjelovao u zbrinjavanju 7 700 ranjenika za čije je liječenje prikupljeno i potrošeno više od šest tona krvi! U jednom vremenskom razdoblju sudjelovao je u prihvatu i zbrinjavanju više od 240 000 izbjeglih i raseljenih osoba koje su u svom egzodusu prihvaćene na području Slavonskog Broda. Kao dragovoljac Domovinskog rata bio je pripadnik specijalne policije, član kirurško – anesteziološke ekipe s kojom je tri godine redovito odlazio na prve položaje na vrletima Velebita. U svome je svjedočanstvu istaknuo važnost darivanja i primanja krvi koja se još uvijek ne može na umjetan način stvoriti, nego jedino darivanjem. Tijekom rata ni za jednu operaciju nad ranjenim braniteljima i civilima nije uzmanjkalo krvi. Okolne zemlje (Italija, Austrija, Mađarska) bile su spremne pomoći u darivanju krvi, međutim nije trebalo. I to je bio jedan od važnih, ako ne i presudnih čimbenika u borbi za slobodu Hrvatske. Pljesak se prolomio dvoranom kada je primarijus spomenuo kako je Međunarodni komitet Crvenoga križa odlučio visokim odlikovanjem nagraditi i time istaknuti rad i nadljudsku požrtvovnost i brigu medicinske sestre Binazije Kolesar koja je u tijeku agresije na Vukovar radila kao glavna medicinska sestra u vukovarskoj bolnici.
Bogolsov-voditelj programa slijedećim je riječima najavio daljenjeg govornika odnosno svjedoka obrane Hrvatske: „U početku bijaše riječ“ čitamo u evanđelju po Ivanu. Slovo, niz slova – riječ, riječ do riječi – rečenica, rečenica do rečenice – vijest – žalosna, radosna, nada ili tjeskoba, mir ili nemir … i tako redom sve u službi istine. Novinar, izvjestitelj, ratni izvjestitelj u službi istine.“ Nakon toga uvoda svoje je svjedočanstvo iznio gosp. Martin Vuković, novinar i ratni izvjestitelj za Hrvatsku radio-televiziju. Rat je počeo u jednom dijelu Hrvatske, a tridesetak kilometar dalje, ljudi gotovo bezbrižno ispijaju kavu i (ne)misle da će to isto i njih stići. Što kao novinar prenijeti kao vijest, sve se vrtoglavo odvija, kako potaknuti i svjetsku javnost da reagira za „taj narod koji još ne postoji na političkoj karti Europe“ … tisuću pitanja, nedoumica …, a zlo, razaranje, zločinci … sve bliže i bliži da zatru jedan narod, kulturu, život. Bez glasa izvjestitelja s ratnih događanja, poput Siniše Glavaševića i mnogih drugih, ne samo informiranost nego ponajprije oblikovanje svijesti duha i volje za obranom, bilo bi dugotrajnije i teže. Vijesti sa ratnih područja – prožete istinoljubljem i rodoljubljem, žarom i ljubavlju prema domovini – kao i domoljubne pjesme poticale su na jedinstvo hrvatskoga naroda kao nužan preduvjet za obranu slobode i prava na samobitnost hrvatskoga naroda.
Uslijedila je već pomalo zaboravljena pjesma Ivana pl. Zajca Glasna jasna koju je izveo oktet zagrebačkih bogoslova pod vodstvom Leonarda Šardija.
U završnom dijelu pročitan je odlomka iz evanđelja po Ivanu (15,12-17), a potom kraći odlomak iz propovijedi zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u Vukovaru na Memorijalnom groblju, 18. studenoga 2006. godine. Prije samoga izlaska na dvorište gdje smo prisustvovali molitvi bogoslovski tamburaški sastav odsvirao je Slavujev pjev ili Pjesmu rastanka. U brizi oko nastupa tamburaša, uz dirigenta prof. Škvorca, posebno se istaknuo Matija Novački.
Svi, s upaljenim lampašima, uputili smo se u dvorište Bogoslovije gdje smo prisustvovali Službi riječi i molitvi za sve žrtve Domovinskog rata i za one koji su nanijeli toliku bol obiteljima i pojedincima našeg hrvatskog naroda. Molitvu je predvodio duhovnik vlč. Vlado Razum. Na završetku molitve, pred velikim drvenim križem, oblikovali smo „križ svijeća“ s nakanom da plamenovi svijeća zagriju naša srca za pravo čovjekoljublje i rodoljublje kako bismo bili ljudi dostojni svog kršćanskog poziva.
Voditelji programa bili su bogoslovi Franjo Faltak, Dario Kral i Filip Čačković, a čitači pojedinih tekstova bili su Ivan Rončević, Željko Nestić, Ivan Koretić, Ivan Lukić, Dominik Jaić, Hrvoje Zovko, Dominik Glasnović i Kristijan Tušek. Režiju i brigu oko projekcija vodio je Tomislav Sanić, a posao oko ostalog popratnog, ne manje važnog dijela organizacije, vodio je Robert Kupčak. Plakat za akademiju izradila je gospođa Blaženka Matić.
Nije da nismo postali i barem malo zabrinuti kada je poslije podne počela padati kiša, međutim pred početak programa kiša je prestala i tako bilo sve do deset sati navečer kada je opet počela padati, a pada i sada dok pišem ovo izvješće. Bogu hvala na svemu!
