Povijest ovoga svijeta, kojeg i u molitvi ”Zdravo kraljice” nazivamo ”Dolinom suza” obilježena je bezbrojnim prolijevanjem krvi. Vidimo kako se i danas, ma koliko nastojali govoriti o napretku, stradanjem ispisuju bezbrojne stranice ljudskih sudbina. Rat je onaj koji, čini se, ne pošteđuje niti jednu generaciju; on ne bira sudionike u svojoj smrtonosnoj predstavi. Tema je to koju mnogi, posebno malen i običan čovjek, ne može izabrati nego mu je najčešće nametnu sebični interesi moćnijih, skriveni interesi ali i iracionalna želja za uništenjem onoga što je netko drugi gradio. Sve dok se tako nešto čini dalekim, bilo prostorno bilo vremenski, ostavlja iluziju utjehe uz misao kako se tako nešto ipak događa samo drugima. No, daleko od svake iluzije stoje bezbrojni grobovi i bezbroj prerano istrgnutih stranica života za koje netko nije želio da budu napisane. Žrtve imaju svoje lice, ali ima ga i zlo. I dok je to lice zla uvijek podjednako, uvijek u svojoj mržnji nakazna grimasa i karikatura ljudskosti, za žrtve moramo znati – to je bio nečiji sin, brat, prijatelj, nečija majka. Negdje je, netko, položio sve što je imao kako bi mnoge zaštitio. Zato, ma koliko tema bila teška, ona ne može i ne smije pasti u zaborav.
Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište trudi se stoga već godinama da sudbina ovog našeg hrvatskog naroda ne bude zaboravljena. Tako se svake godine, oko datuma 18. studenog, na obljetnicu pada grada Vukovara, priređuje akademija pod nazivom ”Srce i riječ za Vukovar.” Vukovar jest simbol koji mnogo govori; govori o naletu nerazumnog zla ali govori i o prkosnom otporu tom zlu. Govori o tisućama Vukovaraca koji su, bez pitanja, morali gledati kako nestaju njihove uspomene i život ali ujedno i o istim sudbinama brojnih drugih diljem Hrvatske. Govori o kukavičluku bacanja granata na nenaoružane ali i o hrabrosti tolikih mladih ljudi koji su, napuštajući svoje planove, normalan put mladosti obilježen učenjem, studijem, osnivanjem obitelji, slobodno stavili sa strane kako bi de facto goloruki, često samo s krunicom u ruci, krenuli zaustaviti te granate, tenkove i metke Golijata. Mnogi su dali i svoj život. To je simbol jedne sasvim konkretne stvarnosti, to se dogodilo, a događa se i danas diljem svijeta čemu svakodnevno svjedočimo. Zaboraviti zato znači uvijek iznova ponavljati to kolo nesreće. Stoga, ako svijet i zaboravi, mi kao Crkva i kao narod koji još uvijek osjeća rane, to nipošto ne smijemo.
Ovogodišnja tribina održana je dana 16. studenog, a započela je izvedbom skladbe ”Prosto zrakom ptica leti” čije je stihove napisao Dimitrije Demeter, a uglazbio Vatroslav Lisinski. Skladbu je izveo Oktet zagrebačkih bogoslova, a nakon toga je bogoslov Ivan Braovac pročitao tekst Vukovarski Očenaš Želimira Ciglara, kazališnog kritičara. Okupljenima se potom riječima pozdrava obratio i rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa, Anđelko Košćak, koji je istaknuo važnost razmatranja istine Vukovara odnosno onoga što se u tom gradu prije dvadeset i četiri godine dogodilo. Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište i dvorana Vijenac Nadbiskupskog pastoralnog instituta, u kojoj se akademija i održavala uvijek je bila promatrana s čežnjom i iščekivanjem. Kroz nju su prolazile mnoge generacije i ličnosti važne za povijest Hrvatske te je i sama bogoslovija uvijek tu povijest pratila i bila u njoj prisutna. Zato je, slijedom toga, i postala mjesto u kojem se prisjećamo Vukovara. Rektor Košćak usporedio je, nadalje, branitelje s onim palim i umrlim sjemenom koje donosi obilat rod, kako nas podučava samo Evanđelje. Vidimo kako i danas imamo razloge za optimizam, mlade ljude i djecu koji traže i vežu se uz Boga, čime se pokazuje kako nijedna žrtva ne ostaje besplodna, rekao je.
Nakon rektorovog pozdrava riječ je preuzeo gosp. Petar Malbaša, prvi gost ovogodišnje akademije. Gosp. Malbaša bio je, u vrijeme Domovinskog rata, ratni snimatelj Hrvatske radiotelevizije. Tom svojom ulogom približio se kroz pet godina hrvatskom vojniku i prvim crtama bojišnice pokazujući kako se ideali ne brane samo oružjem: oni se mogu braniti i molitvom ali i kamerom koja snima i razotkriva istinu. Gosti dvorane Vijenac toj istini svjedočili su gledajući dokumentarni film ”Istinom do pobjede” gosp. Malbaše koji je donio svojevrsno blisko i izravno svjedočanstvo o Domovinskom ratu. Film je pratio život i borbu hrvatskog vojnika od vremena kada je trećina Hrvatske bila okupirana, preko akcije Zima ’94 pa sve do oslobođenja Knina. Scene razaranja, patnje civila i napori vojske malo koga su ostavili ravnodušnim, a posebno je teško bilo promatrati scenu u kojemu jedan mještanin iz Banja Luke plače nad tijelom svoga mrtvog 23-godišnjeg sina.
Nakon odgledanog filma, tužno ali i ponosno sjećanje na te dane produbilo je i pismo ”Srce za Vukovar” Ane Rakičić, nastavnice i prognanice iz Vukovara u interpretaciji Filipa Jakupca, bogoslova druge godine. Poseban pljesak podrške dobila je i gđa. Kata Zadro koja je sjedila u publici, a koja je u ratu izgubila sina Roberta i supruga Blagu Zadro. Njeno prisustvo, kao i prisustvo drugih koje je rat na razne načine pogodio, daje konkretno i stvarno lice tuge i žrtve, koja kod Gospodina nikad ne ostaje nezapažena. Sljedeći gost bio je vlč. Josip Pavlek, dušobrižnik hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, a sada župnik župe BDM Kraljice svete krunice u Remetincu. Progovorio je o žrtvi branitelja za slobodu, kojoj je sam svjedočio dolazeći na prve linije bojišnice i živeći među samim braniteljima. Istaknuo je kako mu je pritom inspiracija uvijek bila Kristovo Evanđelje koje se osjećao dužnim prenositi u svakoj, pa i u ratnoj situaciji, potičući na humanost i u takvim prilikama gdje čovjek zaboravi da je stvoren na sliku Božju. Braniteljima je donosio pisma djece koja su ih se posebno dojmila i koja su ih hrabrila, a posebno mu je u sjećanju ostala i silna ljubav koju su branitelji osjećali prema krunicama koje im dijelio. Bogoslovima je poslao snažnu poruku ističući kako su i oni pozvani donositi Krista u društvo.
Nakon završenog izlaganja vlč. Pavleka, Oktet zagrebačkih bogoslova otpjevao je Magnificat Albe Vidakovića, a bogoslov četvrte godine, Deja Ilić recitirao je pjesmu ”Svom ocu” Pavla Despota. Sljedeće, posljednje, ovogodišnje izlaganje imao je brigadni general Zdravko Jakop koji je kroz Domovinski rat predvodio Sedmu gardijsku brigadu – Pume. Kroz izlaganje i sjećanja, popraćena brojnim fotografijama koje su uvelike približavale to vrijeme i sjećanje, pratili smo ga od osnivanja brigade 23. prosinca 1992. kojoj su se pridružili brojni dragovoljci iz sjeverozapadne Hrvatske i Slavonije, sveukupno 4550 pripadnika. Izlaganje možemo nazvati svojevrsnim foto – dnevnikom koji je pratio svakodnevni život hrvatskog vojnika. Mnogi od njih bili su vršnjaci nas bogoslova koji su se dragovoljno podvrgnuli gotovo nadljudskim naporima, boraveći u visinama Dinare, zatrpani snijegom i oslonjeni samo jedni na druge i na dragoga Boga., suočeni s neprijateljem i pitanjem hoće li dočekati idući dan. To je situacija u kojoj osnovna motivacija postaje, kako je rekao general Jakop, preživjeti. Sva ta muka svoju je svrhu doživjela u oslobođenju i ostvarenju samostalnosti Republike Hrvatske kojoj je jedan od najjačih simbola postavljanje Hrvatske zastave na Tvrđi u Kninu. Po završetku izlaganja, Bogoslovski tamburaški sastav izveo je instrumentalnu skladbu Slavujev pjev nakon čega su se svi uputili u dvorište Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa na molitvu i službu riječi koju je predvodio vlč. Vlado Razum, duhovnik. Svijetlo zapaljenih lampioni i tišina popraćena molitvom dostojanstveno su odražavali sjećanje na onaj dan prije dvadeset i četiri godine kada je pao Vukovar, grad heroj. To što ga se i danas sjećamo, što je grad obnovljen i što se u njemu, iako još uvijek s ranama, živi dokaz je da pad ne znači poraz, da žrtva ne znači uzaludnost i da postoji smisao koji nadilazi svaku tragediju i patnju ovoga svijeta. (d.k.)
