Prof. dr. sc. vlč. Tonči Matulić vodio je duhovne vježbe za bogoslove 3., 4. i 5.-e godine koje su održane u Domu pastoralnih susreta u Lovranu od 15. do 19. studenog 2018. godine. U uvodnom nagovoru, voditelj je istaknuo kako želi biti oruđe Duha koji će nam otkriti što je u nama jer On to jedini može, On koji proniče dubine Božje (1 Kor 2, 10). Nastavio je s pitanjem: Jesmo li postigli željkovanu kršćansku zrelost? Nju je jedino moguće postići životom po Duhu koji ju jedini može darovati, ako se po njemu ravnamo (usp. Gal 5, 16-24). Kristom smo oslobođeni stoga nam je zadaća: Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega! (1 Kor 12, 31), čeznuti za ljubavlju u Kristu – vjerom ljubavlju djelotvornom. Na ulazu u delfski hram boga Apolona zlatnim je slovima pisalo: Upoznaj samog sebe (Gnothi seauton). To je bio i naš zadatak – upustiti se u neizvjesnu pustolovinu otkrivanja svoje dubine, otkriti svoj interior intimo meo et superior summo meo. Duh Sveti je istinski ključ, rješenje zagonetke našega života – Jesmo li na pravome putu, ili…?! Preduvjet odgovora jest prepustiti se Očevoj ljubavi koja izvore iz osobe Isusa Krista te osluškivati Božji glas u našoj nutrini.
U sljedećem nagovoru postavljeno je pitanje: Može li se sakriti od Duha Svetoga? Isusovi dijalozi sa Samarijankom (Iv 4, 15-19) i Židovima (IV 2, 23-25) otkrivaju nam kako On najbolje zna što je u čovjeku. Naša je istina skrivena u Bogu te stoga ponizno molimo: Gospodine, reci mi ono što si sam ne usudim reći, pomozi mi da se spoznam? Odgovor se nalazi u onome koji je Put, Istina i Život, onome koji nam je od Duha svoga dao. Odgovor i istinska radost nastaju u susretu, odnosu s Bogom. Onaj tko je susreo Isusa Krista prepoznao je istinski mir u svome srcu jer nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi (Ispovijesti, I, 1). Stoga, Isuse pomozi mi otkriti sebe kako bih otkrio Tebe u sebi, Tebe koji jedini možeš utažiti našu čežnju za srećom! Ta čežnja za srećom glavni je „motor“ našega života, a ostvaruje se u dijalektičkoj napetosti upoznavanja sebe pomoću kojeg upoznajemo Gospodina te upoznavanjem Gospodina preko kojega upoznajemo sebe; radi se o istovremenosti i komplementarnosti upoznavanja. U propovijedi, profesor je razložio poruku evanđelja (Lk 17, 26-37): „Božje vrijeme nije naše vrijeme, ali nas Gospodin čini dionicima svoga vremena. Stoga, nemojmo potratiti vrijeme u kojem nas On poziva jer neozbiljnošću prema Njegovu vremenu zezamo se s vlastitom sudbinom. Kalkuliranjem otpadamo i postajemo trupla nad kojima će letjeti orlovi“.
U popodnevnom nagovoru istoga dana, profesor Tonči rekapitulirao je prethodno izrečene misli: Mi smo u Bogu i On je u nama. Svaki duhovni napor može uspjeti isključivo ako pretpostavlja trajnu otvorenost i suradnju s Duhom. Tek tada možemo vapiti zajedno s psalmistom: Od potajnih grijeha očisti me! Gospodin dolazi nečujno, u šapatu blagog i tihog lahora. Potrebno ga je osluškivati, a osluškivanjem njega osluškujemo sebe. Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetljet će ti Krist (Ef 5, 14) – nužnost je probuditi se, trgnuti se od duhovne uspavanosti; a Božja riječ je ta koja budi, vodi i trijezni. Svaki od nas pozvan je dati odgovor na pitanje: Što me oduševljava u vidljivoj Crkvi? Jedino može oduševiti ono evanđeosko, a to nas pak poziva da raščistimo sa svakim licemjerjem i farizeizmom jer onaj tko tako živi osuđen je na duhovnu shizofreniju. Nasljedovanje Gospodina isključuje paralelan život, a sam naš život mora biti poziv upućen svakom čovjeku: Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Mt 5, 48).
Treći nagovor započeli smo čitanjem dijela Matejeva evanđelja 23, 23-32 u kojem Isus kritizira „farizejštinu“ u koju i mi možemo lako upasti, ako dobro ne izgrađujemo zreo kršćanski karakter i ne propitamo svoju nutrinu: Jesmo li na pravome putu? Usklađenost mišljenja i djelovanja plod su spomenute zrelosti za kojom bi svaki od nas trebao težiti. Gospodin jedini zna što je u nama te tako otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi (GS 22, 1). Dekret o odgoju i izobrazbi svećenika Optatam totius predlaže: Neka se sa svom savjesnošću obdržavaju načela kršćanskoga odgoja i neka se prikladno upotpune novim spoznajama zdrave psihologije i pedagogije. Mudro raspoređenim odgojnim postupkom neka se kod bogoslova razvija i dužna ljudska zrelost, koja se poglavito potvrđuje stanovitom postojanošću duha, sposobnošću donošenja odvagnutih odluka i ispravnim načinom prosuđivanja događaja i ljudi (OT 11, 1). Spomenute nas misli potiču na trajnu izgradnju karaktera te proučavanje onih znanstvenih spoznaja koje pridonose istom. Ta zrelost rađa autentičnost koja je nužna u životu svećenika i njegovu odnosu prema svijetu i čovjeku.
Subotnju homiliju voditelj je započeo promišljanjem kako će Sin Čovječji naći onoliko vjere koliko je izlio na zemlju, a izlijeva potoke, bujice i rijeke milosti. No, hoće li naći vjernika? Glavna tema Lukina evanđelja jest milosrđe, a poslije njega jest molitva. Što je molitva? Ona je milosni susret s Bogom koji za cilj ima da čitav naš život postane molitva. Tako nasljedujemo Krista koji nije samo časovito molio, već je bio trajno uronjen u živo iskustvo susreta s Ocem. Novi nagovor započinjemo promišljanjem kako svećenik djeluje in persona Ecclesiae et in persona Christi. Ovaj veliki dar zahtijeva i veliku odgovornost. Identitetska karta svakog svećenika je celibat. Kako ga integrirati u svoju osobnost? Bogoslovi neka na dužan način upoznaju dužnosti i dostojanstvo kršćanskoga braka, koji predstavlja ljubav između Krista i Crkve (usp. Ef 5, 22-33) neka, međutim, dođu do spoznaje izvrsnosti Kristu posvećenog djevičanstva tako da se cjelovitim predanjem duše i tijela posvete Gospodinu nakon zrelo promišljenog i velikodušnog izbora (OT 10, 10). Naša je egzistencija položena na dva nagona – za samoodržanjem i seksualnim nagonom. Spolnost i seksualnost dio su našeg identiteta te ne možemo ostati u „lebdećem“ seksualnom identitetu koji dovodi do devijacija nagona, sklonosti i orijentacije. Svaki se nagon nalazi u osobi te on nije puki animalni, već osobni – može se njime upravljati na odgovoran i zreo način. Sakramentalna i eshatološka znakovitost novog svećeništva vidljiva je u prijanjanju uz Gospodina nepodijeljena srca i duše. No, mnogi ne prepoznaju ljepotu, vrijednost i nužnost celibata. Kako bi se došlo do ovih spoznaja nužan je rast u tri odgojna kriterija – ljudskom, kršćanskom i svećeničkom odgoju.
Nadovezujući se na prethodne misli, profesor Matulić citirao je Dekret o službi i životu prezbitera Presbyterorum ordinis: zato svećenicima kao odgojiteljima u vjeri pripada da se sami ili po drugima skrbe kako bi pojedini vjernici u Duhu Svetom bili dovedeni do toga da oblikuju svoj vlastiti poziv prema evanđelju, za iskrenu i djelotvornu ljubav i za slobodu kojom nas je Krist oslobodio (PO 6, 24). To je svećenik, je li to naš put? Ako jest, onaj koji nas poziva pobrinut će se da to i ostvarimo. Tumačeći Poslanicu Rimljanima (7, 14-25) voditelj je istaknuo da izgrađivanje ljudske, kršćanske, svećeničke zrelosti počiva na izgrađivanju i jačanju nutarnjeg čovjeka; imajući trajnu svijest da smo hram Duha Svetoga u kojima prebiva vjera, nada i ljubav. U šestom nagovoru citiran je dio Matejeva evanđelja 7, 21: Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine!, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Koja je njegova volja za mene? Ako idemo za njim ne možemo imati „figu u džepu“, već neprestano rasti u zrelosti razlučujući dobro od zla. „U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji mu nalaže da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, zakon koji je od Boga čovjeku upisan u srce“ (usp. GS 16, 8). Papa Benedikt XVI. napisao je: Ako tehnički napredak nije napredak u etičkom odgoju čovjeka, u rastu unutarnjeg čovjeka, tada to nije napredak, već je prijetnja čovjeku i svijetu. Napredak dostojan čovječanstva mora biti sve više duhovni napredak, a razum se treba otvoriti spasenjskim moćima vjere (usp. Spe salvi). Taj duhovni napredak koji nam omogućuje Bogoslovija treba polučiti trajan poziv – ljubiti onom ljubavlju kojom nas same ljubi Krist. Crkva pak vjeruje da Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo, po svojem duhu čovjeku pruža svjetlo i snagu da može odgovoriti svojemu višnjem pozivu (GS 10, 2). Nismo sami, Sin Božji nam otkriva poziv kojim smo pozvani!
Tema završnog nagovora bila je: Bratska ljubav i bratska opomena. Crkvena zajednica jest Kristova zajednica, stoga smo mi braća i sestre jer imamo istoga Oca koji nas je posvojio u Sinu jer mi smo sinovi per adoptionem, a Krist per naturam. Stoga, osobita je zadaća svećenika izgrađivanje crkvenu zajednice, tj. bratstva kojemu prethodi bratstvo u Bogosloviji. Bit ćemo prepoznati kao Kristovi upravo po bratstvu u ljubavi. Uslijedila je „šetnja“ po Novome zavjetu kako bi upoznali što nam pojedini dijelovi govore o spomenutoj temi: Bratoljublje neka je trajno! (Heb 13, 1). Po ovom se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska: tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga (1 Iv 3, 10). Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav (2 Pt 5-7). Pošto ste posluhom istini očistili duše svoje za nehinjeno bratoljublje, od srca žarko ljubite jedni druge (1 Pt 1, 22). A o bratoljublju vam nije potrebno pisati. Ta i sami ste od Boga naučili ljubiti jedni druge, a to doista i činite prema svoj braći u cijeloj Makedoniji. Samo vas, braćo, potičemo da u tom još više uznapredujete (1 Sol 4, 1s). Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! (Rim 9, 12). U zajednici postoje i problemi, stoga: Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva ispravljajte u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti (Gal 6, 1). Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! (Ef, 4,1-3).
Naše je zajedništvo svakodnevno raslo u šutnji na nama vidljivom izvoru zajedništva Presvetoga Trojstva – Euharistiji. U ovom vremenu samoće, ali ne i osamljenosti, osluškivali smo Božje poticaje, otkrivali otajstvenost poziva kojim smo pozvani te učvrstili temelje za rast u ljudskoj, kršćanskoj i svećeničkoj zrelosti koju želimo živjeti. Zahvalni dragome Bogu – koji nam je darovao milost na milost u proteklim danima, ali i našem profesoru Tončiju koji je bio oruđe Duha, ali i primjer kako je lijepo služiti Njemu i braći – vratili smo se kući, u Bogosloviju kako bi, obnovljeni, nastavili hoditi u novosti života. (mm)
