U petak i subotu 23. i 24. siječnja 2015. u Bogosloviji je održana duhovna obnova bogoslova te mladića koji razmišljaju o odazivu na svećenički poziv čiji je voditelj bio vlč. Odilon Gbenoukpo Singbo župni vikar Župe sv. Marka Križevčanina u Zagrebu.
Prije samoga prikaza duhovne obnove valja ponešto reći i o samome voditelju. Vlč. Odilon rodom je iz sela Hondji u afričkoj državi Benin. Nakon završene osnovne škole u rodnom selu te klasične gimnazije u Porto-Novu, započeo je duhovnu godinu u Bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu, a potom je svećeničku formaciju nastavio u Bogosloviji „Msgr. Louis Parisot“ studirajući filozofiju. Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Gospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao nakon čega je zaređen u matičnoj biskupiji u Porto – Novu. Đakonski praktikum je vršio u varaždinskoj župi Dobroga Pastira, a kao mladomisnik poslan je za kapelana u župu Bestovje-Novaki-Rakitje. Trenutno je na službi župnog vikara u Župi sv. Marka Križevčanina u Zagrebu.
U petak navečer s već ustaljenim rasporedom točaka tipičnih za duhovne obnove, započeli smo s kratkim odlomkom iz djela Sv. Terezije Avilske:
Krist danas ima samo tvoje tijelo.
Nema ruku, nema nogu doli tvojih.
Tvoje su oči kojima on danas gleda sa suosjećanjem na ovaj svijet.
Krist nema drugog tijela u svijetu sad, nego tvog,
tvojim će rukama on blagoslivljati čovječanstvo.
Ukazujući bogoslovima suosjećanje te razumijevanje za sve ljepote i poteškoće koje nosi bogoslovska formacija, vlč. Odilon istaknuo je bogoslovsku formaciju kao povlašteno vrijeme u kojem se bogoslovi trenutno moraju baviti samim sobom u službi Riječi. Na temelju motiva iz razmišljanja sv. Terezije Avilske bogoslovima je kroz nekoliko dimenzija ukazao kako svjedočiti Krista.
Uzevši motiv Kristova lica ukazao je kako je zadaća i poslanje bogoslova i svećenika ponuditi pogled Božje ljubavi, tj. biti Božje lice, biti nešto više. Lice svećenika ili bogoslova, trebalo bi biti nasmiješeno lice koje se od tolike ljubavi Božje koju uživa, jedino može radovati. Tim svojim, iz ljubavi nasmiješenim licem, trebali bi primijetiti drugoga i upravo mu osmijehom pokazati da ima vrijednost jer ljubav je način na koji se drugoga čini vidljivim.
Motivom Kristove uši ukazao je kako bi svećenik samom svojom prisutnošću trebao slušati. Trebao bi pustiti čovjeka s kojim se susreće da govori te otkrije svoja očekivanja. Slušanje je duhovna disciplina. Svećenik bi trebao slušati otvorenim srcem, „ušima srca“. U tom kontekstu, ukazao je i na poteškoću slušanja onoga tko ima drugačije mišljenje, a taj je zapravo, kako kaže, ponajviše potreban da ga svećenik sluša upravo „ušima srca“.
Nakon motiva Isusova lica te uši, vlč. Odilon drugim nagovorom progovorio je i o motivu Isusovih usta. Isus je Riječ Božja (Iv), Bog izgovaranjem riječi pri stvaranju, omogućuje da stvari postanu (Post). Upravo bi to trebali omogućiti i svećenici, trebali bi biti Božja usta te se suočiti s tom velikom odgovornošću. U svakom se trenutku pitati, što bi Isus sada rekao? Imati hrabrosti uputiti riječ svakome, pogotovo onome drugačijeg mišljenja. Nekad bi bilo hrabro reći Ne znam!. Upravo bi Crkva imala, kako kaže, veći autoritet kad bi rekla i Ne znam!, a ne davanjem odgovora na pitanja na koja ponekad ni ona ne može odgovoriti.
U drugom je dijelu drugoga razmatranja govorio o apsolutnom čovjekovom svojstvu u odnosu na sva bića – osjetu dodira. Govorio je o dodiru kao uzajamnoj stvarnosti koja se očituje u činjenici da se ne može dodirnuti, a da se pritom ne bude dodirnut. Govorio je i o uzajamnom dodiru čovjeka i Boga – dodiru koji je konzumacija ljubavi na toj relaciji. Biti bogoslov znači pružati ruke drugima, a ponajviše onima koje drugi odbacuju. To je oprimjerio likom blažene Majke Terezije koja je bila dodirom dodirnuta od drugih, ali i od Boga.
Razlaganjem motiva Isusova lica, ušiju, usta te osjeta dodira, vlč. Odilon naglasio je kako bi bogoslovi kao nasljedovatelji Krista trebali biti sve navedeno, tj. trebali bi nastojati imati Kristov pogled, slušati Kristovim ušima, govoriti Kristovim ustima te da bi uzajamni dodiri ljudi trebali biti i Božji dodiri.
Nakon održanog drugog razmatranja, bogoslovi i mladići koji razmišljaju o ulasku u Bogosloviju s odgojiteljima, zadržali su se u kapelici Presvetog Srca Isusovog u kojoj je održano jednosatno klanjanje pred Presvetim Oltarskim sakramentom. U sklopu klanjanja, pred Presvetim je obavljena i pobožnost krunice Blažene Djevice Marije.
Subota ujutro, započela je zajedničkom molitvom jutarnje te doručkom u bogoslovskoj blagovaonici. Nakon toga, kao uvod u sakrament pomirenja, održano je pokorničko bogoslužje čije je polazište bila perikopa Lk 22,54-62 kojom je vlč. Odilon naveo razine kojima bi bogoslovi trebali promatrati život. Istovremeno navođenjem tih razina želio ih je potaknuti na preispitivanje savjesti. Govorio je o poniznosti, oholosti, upravljanju vremenom te o molitvi. Ispit savjesti zaključio je pitanjem bogoslovima: kako bi se osjećali da poput Petra iz pročitane perikope, svjesni da nisu na dobrom putu, moraju u oči pogledati Krista?
Nakon sakramenta ispovijedi, uslijedilo je treće razmatranje u kojem je vlč. Odilon iznio već spomenute činjenice i iskustva iz svog života. Izlažući ih, rekao je kako u životu nije potrebno dugoročno planirati, već dati prostor Bogu da iznenadi što je i sam iskusio. No, nužno je pritom imati povjerenja u Boga i prepustiti mu da nas vodi – to je odraz prave vjere.
Završetak održane duhovne obnove označilo je euharistijsko slavlje. Na temelju odlomka iz Poslanice Hebrejima (Heb 9,2-3.11-14) vlč. Odilon je govorio o svećeništvu u Starom zavjetu te kako je veliki svećenik jednom godišnje imao pristup Šatoru zvanom Svetinja nad svetinjama, a punina se ostvarila u Kristu koji je donio novo i vječno svećeništvo. Krist nije dao nešto od sebe, nego samoga sebe umrijevši za čovjeka. Osvrćući se na evanđelje dana (Mk 3,20-21) istaknuo je kako će bogoslovi često biti u napetostima sa svijetom pa i s vlastitom rodbinom, baš kao što je Isusa, prema pročitanoj perikopi, njegova rodbina došla zauzdati jer se pričalo da je „izvan sebe“. Rekao je da čovjek pri odluci na svećeništvo mora imati malo ludosti u sebi, tj. Božje ludosti koja je dobra ako se nađe u suprotnosti sa svijetom. Usto, naglasio je kako je jedini pravi uzor svećeništva Krist te kako bi svećeničko djelovanje trebalo biti ohrabreno Kristovim primjerom, što je i zaželio bogoslovima.
Nakon euharistije, prisutni su se okupili na ručku u bogoslovskoj blagovaonici čime je završena ovogodišnja siječanjska duhovna obnova. (mk)
