U siječnju ove godine, vlč. Jakov Rađa, održao je duhovnu obnovu na bogosloviji te je tom prilikom, pozivajući se na učenja crkvenih otaca, bogoslovima predstavio svojevrsni program duhovnog života koji se bazira na Knjizi Postanka i šest dana stvaranja. Obzirom na širinu i bogatstvo same teme, obrađena su bila prva tri dana stvaranja i početak četvrtoga dana. Više o tom prvom djelu duhovne obnove možete pročitati ovdje.
Svoje izlaganje vlč. Rađa nastavio je ondje gdje je prošli puta završio, a to je bilo pitanje razlikovanja duhova u životu. Jedan od kriterija prepoznavanja glasa Duha Svetoga jest taj što kod Boga nema kontradiktornosti. Ono nadahnuće koje je Božje, provlači se kao tihi ali ustrajan glas koji nema potrebu nuditi raznolika rješenja i razloge. Glas neprijatelja će, s druge strane, uvijek nuditi raznovrsne razloge zbog kojih bi nešto trebalo, odnosno, ne bi trebalo učiniti. Drugi važan kriterij jesu, naravno, plodovi kao što će biti vidljivo i u narednim danima stvaranja. Razlikovanje duhova nije neka tehnika nego se razvija u susretu sa živim Bogom koji se ostvaruje po molitvi.
U petom danu stvaranja, Biblijsko izvješće progovara o stvaranju morskih stvorova i ptica. Ovaj dan stvaranja razlikuje se od prošlih u nekoliko važnih izričaja: ovo je prvi dan u kojem je stvoren život i to prema vrstama te je ujedno prvi dan gdje Stvoritelj daje svoj blagoslov i nalog ”plodite se i množite.” Već na samom početku Svetog pisma vidljiva je dakle povezanost života i blagoslova što se neposredno tiče i čovjeka. Naime, uz sve mogućnosti preko kojih čovjek može ostvariti svoju životnu smislenost, pa i uz tri poziva unutar Crkve – poziva na brak, svećenički i redovnički poziv, iza svega toga stoji uvijek temeljni poziv, a to je sam život. Sve što čovjek radi nadogradnja je na činjenicu da smo pozvani na život i to ne na bilo kakav život nego na radostan i ispunjen život. Peti dan stoga nas poziva da naučimo živjeti.
To učenje započinje kada prepoznamo svoju konkretnu stvarnost i naučimo je prihvaćati. U tome se, istaknuo je vlč. Rađa, sastoji bit poslušnosti. Jer, prezreti konkretnu stvarnost u ime neke idealne, nepostojeće stvarnosti, znači zatvoriti se u krug nezadovoljstva. Tada čovjek vrlo lako upada u grijehe i loše navike, jer nastoji bježati, a svoj užitak traži u onome što ga ne može ispuniti, u raznim užicima koji naposljetku idu protiv samog života. Čovjek je stvoren da bi uživao, ali taj užitak mora proizlaziti iz nečega što je više od njega samoga, a to je Bog. Zna živjeti, ne ona osoba koja ima sve što želi nego ona koja može ostvariti najbolje od onog što je u konkretnom trenutku dano.
Nastavljajući izlaganje o petom danu stvaranja, vlč. Rađa naglasio je i važnost stvaranja prema vrsti. Raznovrsnost Božjeg stvorenja i nama bi trebala biti poticaj prema postavljanju pitanja: ”Koje sam ja vrste?” Znati upoznati sebe, prepoznati svoje vlastitosti i posebnosti i na tome graditi, preduvjet je i kvalitetne svećeničke službe. Znati prepoznati svoju jedinstvenost u svijetlu Božjeg plana za čovjeka i ovaj svijet, preduvjet je, ne samo uspješnog propovijedanja nego i evangelizacije uopće. Jer, takvo poznavanje sebe vodi iskrenosti i govorenju iz srca što nikad ne ostaje nezapaženo pred drugim ljudima.
Šesti dan stvaranja dovodi nas do stvaranja kopnenih životinja i samog čovjeka. Ovdje se ponavlja motiv života, blagoslova i naloga za plodnošću. Ovaj dan progovara o jednoj od središnjih istina kršćanstva, a to je da Bog može iz neživog, iz mrtvog, stvoriti život. Uostalom, sami događaji Pashe i Uskrsa progovaraju upravo o toj istini. Ta istina može se primijeniti i na život svakog čovjeka čije je pouzdanje u Bogu. Iz teških životnih situacija Gospodin može donijeti blagoslov, a od grešnika može učiniti svece jer milost prašinu grijeha pretvara u plodonosno tlo. Sam naš život stoga je povijest spasenja u malom. Gospodin može djelovati i po grešnim ljudima ili točnije, Bog uvijek i djeluje preko grešnih ljudi. U tom smislu, dovoljno je podsjetiti se da su i sami apostoli bili daleko od idealnog čovjeka.
Zanimljivost šestog dana stvaranja je u tome što čovjek, iako stvoren na sliku Božju, što mu daje neizmjerno dostojanstvo, jede istu hranu kao i životinje. Taj paradoks čovjekove naravi mora nas dovesti do prihvaćanja našeg položaja: ne bismo se smjeli ni precjenjivati ni podcjenjivati, a ono što bismo morali jest prihvatiti neizbježnu istinu – da sebe može shvatiti jedino u Bogu. U suprotnom, postajemo sličniji životinji. Nije slučajno, napomenuo je vlč. Rađa, da je Isus odlučio doći na svijet u štali, među životinjama. Tom odlukom, ukazao je na žalosno čovjekovo stanje bez Boga ali i na novu logiku života koja se do smrti daje za drugoga. Jer, dok mi bježimo od smrti i živimo da bismo jeli, Isus Krist se rodio da bi umro i da bi hranio. Euharistija nas pritom svakodnevno podsjeća na to koliko smo Bogu važni.
Govoreći dalje o stvaranju čovjeka moramo zamijetiti da se prilikom stvaranja koristi glagol u množini: ”načinimo čovjeka.” Crkveni oci su redom u tome prepoznavali stvaranje čovjeka kao djelo Presvetog Trojstva, a samog čovjeka vidjeli su kao sliku tog istog Trojstva. Trojstvo nam govori da je Bog sav u odnosima, a isto bi, obzirom na stvorenost, vrijedilo i za čovjeka. Ukratko, mi smo onakvi kakvi su naši odnosi. Sljedeći bitni moment jest i taj da je čovjek stvoren kako bi vladao, stvoren je s određenim autoritetom. Autoritet pak nema nikakve veze s nasiljem nego s dosljednošću i čvrstinom odluke gdje je da – da, a ne – ne. Svećenik je upravo na taj način pozvan postupati s autoritetom, s vlašću koja nema veze sa samovoljom nego sa suradnjom s Božjom voljom, s poslušnošću pozivu, Crkvi i učiteljstvu i uvijek prisutnom sviješću da je dana vlast plod Božjeg milosrđa.
Na kraju, i kod stvaranja čovjeka pronalazimo nalog plodnosti. Između ostalog, taj nalog je i poziv da u drugima rađamo život, što je cilj duhovnog života. Vrlo jednostavno rečeno, čovjekov je cilj, a na poseban način svećenikov, činiti da drugi imaju sretan i radostan život. U tome se pronalazi i nadoknada za sva odricanja ili čak, kada se živi logikom darivanja, stvaranja života, obnove svijeta, ni ne postoji osjećaj nekog nedostatka ili gubitka.
U sklopu duhovne obnove održano je i pokorničko bogoslužje prilikom kojeg je vlč. Rađa za ispit savjesti predložio gledanje u lik Raspetog. Pri tom je istaknuo kako trebamo zaustaviti pogled na Kristovoj trnjem okrunjenoj glavi kako bismo promotrili njegove misli, na probodenim rukama kako bismo shvatili njegova djela i na probodenim nogama kako bismo razmotrili njegove putove. Raspeti Krist progovara o životu koji je čitav u darivanju i u tom svijetlu čovjek je pozvan promotriti i svoj život kako bi uvidio živi li novu zapovijed ljubavi koju je Isus dao svojim učenicima.
Duhovna obnova završena je svečanom euharistijom u bogoslovskoj kapelici Presvetog Srca Isusova koju je, uz koncelebraciju odgojitelja, predslavio vlč. Rađa. (dk)
