DESETA NEDJELJA KROZ GODINU
9. lipnja 2024.
Jurica Klanfar, bogoslov V. godine
(Zagrebačka nadbiskupija)
ČITANJA: Post 3, 9 – 15, Ps 130, 1 – 8, 2Kor 4, 13 – 5,1, Mk 3, 20 – 35
Prvo čitanje pred nas stavlja odnos Boga i čovjeka nakon grijeha. Možemo vidjeti Božju blizinu i brižnost, prijateljevao je s čovjekom, a čovjek bježi od Gospodina jer je narušio taj odnos. Čovjek se okreće sebi, sebe stavlja u centar i tada više nema mjesta za Boga u njegovu životu. Drugi problem je neprihvaćanje odgovornosti za svoje postupke, već svaljivanje na druge, nema traženja oprosta, već traženje izgovora za počinjeno djelo. Kako se događaj raspliće, dolazimo do glavnoga krivca, Zmije, Lažljivca koji čovjeka navodi na pad kao što je i sam pao. Govori čovjeku kako je Bog ograničen, kako nije svemoguć, kako ga je strah da čovjek ne postane kao bog. Otac laži uvijek će htjeti Boga prikazati kao nesavršenog Kreatora koji nešto uskraćuje čovjeku, čime u njemu budi nezadovoljstvo: „Da sam barem rođen u neko drugo vrijeme, da imam druge roditelje, da se mogu vratiti u prošlost drugačije bih postupio, nisam onakav kakav bih želio biti ili kako se osjećam. Bog je pogriješio, zato ću se sakriti od Njega i činiti što ja želim.“ Bog i ovdje ne odustaje od nas niti kada imamo takva promišljanja, On poznaje kakav je čovjek i zna kakvog ga je stvorio i želio, zato se i dalje trudi oko nas. Dolazimo do prvog prokletstva u Svetom pismu, a ono se odnosi na oca prijevare, a ženinom rodu daje uzvišenost time što pokazuje kako će iz njenog roda izići onaj koji će satrti glavu Zmiji. Bog čovjeku omogućuje povratak.
Psalam nam dolazi kao odgovor na čovjekov neposluh i kao molitva Bogu za milosrđe, ono što je Adam trebao učiniti, vapiti Gospodinu iz stanja u kojem se nalazimo.
Drugo čitanje govori o zajednici koja je sazdana od istog duha vjere, svraćajući pogled s nas samih na zajednicu koja ima pravo i odgovornost pridići pale, služiti jedni drugima i kao takva pripomoći osobi da ne zaluta u svoja promišljanja i poteškoće, ona ga vraća u stvarnost. Zajednica prokazuje grijeh i osuđuje ga, ali pripomaže čovjeku uvidjeti tu situaciju i pruža mu ruku pomirnicu čime se omogućuje i ponovni susret s Gospodinom i to zahvaljivanjem Gospodinu jer nam je iskazao milost. Milost može iskazati samo onaj tko je pravedan i milost se prepoznaje kada osoba postane svjesna svoje zablude i kada je otvorena ispravljanju. Milost, kako ju Pavao tumači, nije odsustvo patnje i blagostanje i mir u ovome svijetu, ono je često mukotrpan put preobrazbe činjenjem dobrih djela i rastom u krepostima, ovdje se možemo sjetiti i pobožnosti križnoga puta gdje se u četrnaestoj postaji kaže: „Gledaj da ti tijelo bude izmučeno trudom i naporom dobrih djela, da tako slavno ustane na vječni život.“ Božje iskazivanje milosti u nama mora poticati rast u dobrome, ako do toga ne dolazi nismo upoznali Milost, već opet vjerujemo ocu laži koji nas nuka na iskorištavanje Božje brige i dobrote za nas ili u drugu krajnost, kako Bogu uopće nije stalo do nas pa samim time, činili dobro ili zlo, nema pravednosti koja bi nas osudila.
Evanđelje nam donosi izvještaj o ljudima koji slijede Isusa što se nije svidjelo pismoznancima i Isusovoj rodbini koja ga želi vratiti kući. Pismoznanci su stigli prije i Isusu prišili kako dobra djela koja čini ljudima, djeluju po nečastivome. Prepoznavanje i ispravno imenovanje stvari ključ je i za ispravno tumačenje događaja, pismoznanci to nisu bili u stanju učiniti, zavedeni su svojim znanjem i svojom moći u narodu, u Kristu prepoznaju konkurenciju, a ne ispunjenje Pisma. Isus govori u prispodobi i stavlja naglasak na izvrnutoj logici pismoznanaca i, sukladno tome, vidimo kako su slijepi pored zdravih očiju. Samim time, nije ni čudo kako Isus upotrebljava krute i oštre riječi o nemogućnosti spasenja za one koji pohule protiv Duha Svetoga koji je životvorac, koji sve uzdržava i omogućava pristup Bogu. Pismoznancima, koji su naslijedili Adamov i Evin grijeh, ostalo je nevidljivo i skriveno Božje djelovanje iako su najučeniji i najveći teolozi onoga vremena, zastrašujuća je činjenica neprepoznavanja Krista. Što iz toga možemo naučiti? Jednako kao i praroditelji, zavedeni su na krivi put, ne mogu se otarasiti svoje taštine i ne mogu prihvatiti drukčijost, ostali su zatvoreni Životu. Ne trude se upoznati Krista, već predrasudama etiketiraju Ga kao Sotonu, kao onoga koji zavodi ljude. Često i mi sami na prvu etiketiramo ljude i ne dopuštamo im da nas iznenade jer volimo biti u pravu, često i zbog straha od nepoznatoga razvijamo mržnju, ono sve što nas žulja, smeta projiciramo i nalazimo na drugima i umjesto da nam budu na pomoć i izgradnju, mi ih prezremo. Primjer ovoga nalazimo i kod sv. Franje koji govori: „Dok, naime bijah u grijesima, bilo mi je odveć gorko gledati gubavce, ali sam me Gospodin dovede među njih i iskazah im milosrđe, a kad sam odlazio od njih, okrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše gorko.“ Dopustimo Gospodinu da djeluje pomoću nas i dopustimo sebi prepoznati sliku Božju u drugom čovjeku, jer isti nam je Otac, Tvorac i na istu Sliku smo oblikovani. Dopustimo Kristu da nas dotakne i izliječi našu gubu kako bi nas vratio u stanje prije pada i kako bismo mu mogli biti braća i sestre.
