DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA
9. prosinca 2023.
Pavao Prusina, bogoslov V. godine (Zagrebačka nadbiskupija)
ČITANJA: Iz 40, 1-5. 9-11; Ps 85, 9-14; 2 Pt 3, 8-14; Mk 1, 1-8.
(Kratkoća života; sv. Franjo Ksaverski)
Jedan od najvećih rođen od žene, što je Ivan Krstitelj, može za sebe s pravom reći: „Nakon mene dolazi jači od mene, ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući“ (Mk 1, 7). U odnosu na Isusa Krista, ovo mogu reći svi utemeljitelji svih vjera, svih vremena. Nitko, bez obzira o kome se radi i kome ljudi davali svoje povjerenje, nije dostojan sagnuti se i odriješiti obuću Isusu Kristu. Nikad zemljom nije hodao nitko dostojan odriješiti njegovu obuću. Isus Krist je živi, pravi Bog, po naravi Bog. Svi drugi su po milosti djeca Božja.
Bog nam u današnjim čitanjima govori da je naš život priprema za susret s tim Isusom Kristom, živim, pravim Bogom. Susret sa onim kome ni mi nismo vrijedni odriješiti obuću, pogledati ga, približiti mu se jer je tako velik i tako divan, tako dobrostiv i milosrdan. On je onaj koji Jest, mi smo oni koji nismo. Bog nas upozorava po današnjoj riječi da sve u našem životu brzo prolazi.
Što to znači? To znači da prolaze brzo svi naši užitci, ali i sve naše nevolje i svi naši križevi i sve naše male prilike da činimo dobro, da živimo za Boga i za bližnjega. Sveti Petar upotrebljava ove riječi: „jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan“ (2 Pt 3, 8). To znači da je naš život ništa. Mi i ne dosegnemo ni tisuću godina. Ali imamo situaciju da se bijedni čovjek zanosi sa produženih deset godina starosti. A kaže Sveto pismo: tisuću godina je ništa za Boga. I tisuću prođe. A Bog nudi čovjeku život koji nikad proći neće.
I kaže nam o čemu se radi: da Bog svakog čovjeka čeka da primi u sebe Duha Božjeg, Duha Svetoga, Boga, jer samo tako se može vječno živjeti. Ne medicinskim intervencijama, nego tako da otvoriš čovječe srce svoje i dok si na zemlji da primiš Boga u svoju sudbinu. Da nas ucijepi u svoju sudbinu, da dijelimo Njegovu sudbinu, Njegov križ i Njegovu slavu i Njegovo uskrsnuće. Tako se prima vječna sreća. Kaže: „Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju“ (2 Pt 3, 9). Sve čeka da prime Boga. I zato Bog oklijeva. Još šanse, još prigode, još križeva, još žrtve, još mogućnosti da primiš Boga u svoje srce. I tome je sve podređeno.
I zaključno, mi smo u prošlu nedjelju slavili sv. Franju Ksaverskog. Taj čovjek je imao sve od ovoga svijeta. Naime, bio je u bogatoj obitelji. On je rođen 1506. godine. I tada je otišao na školovanje, ni manje, ni više, nego u Pariz. I tamo je upoznao jednoga čovjeka, Ignacija Loyolskog. A on mu je ovu rečenicu govorio: „Što koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život“ (usp. Mk 8, 36). I Bog ga je prosvijetlio. On je najprije izgubio majku. Pa je onda izgubio sestru. Pa se susreo sa vrlo izopačenim primjerima nekih profesora, studenata, svećenika itd. Ali njega niti križ, niti smrt majke, niti smrt sestre, niti loši primjeri svećenika i ljudi, nisu udaljili od Boga. On tek nakon toga donosi odluku da će svoj život posvetiti siromaštvu i svetoj čistoći. I smatra se da je Franjo Ksaverski krstio oko trideset tisuća ljudi. Jer je shvatio bit života. Shvatio je tko je Isus Krist, tko smo mi, što je život i što je smisao života.
Evo nek nas ovaj primjer potakne da i mi imamo osjećaj za Boga, to je najvažnije, duša naša i da imamo trajni osjećaj i grižnju savjesti i bol zbog propadanja tolikih ljudi i da se stalno pitamo koliko sam postio za spasenje ljudi, koliko sam pokore činio, koliko sam krunica izmolio, koliko sam hodočašća prikazao Bogu za spasenje svijeta, za spasenje i obraćenje najbližih.
