Izvor: Christian.net
PETA KORIZMENA NEDJELJA
17.ožujka 2024.
Ivan Čus, bogoslov V. godine (Zagrebačka nadbiskupija)
ČITANJA: Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33
Čitajući današnji odlomak iz Evanđelja po Ivanu možemo uočiti čudan slijed događaja. Neki Grci dolaze se klanjati na Blagdan, odnosno slaviti pashalne obrede. Imaju želju vidjeti Isusa i s tom željom dolaze Filipu. Filip ih ne vodi Isusu nego o tome najprije obavještava Andriju pa zatim zajedno odlaze Isusu priopćiti tu jednostavnu informaciju. Nakon što su priopćili Isusu vijest da ga traže, ne govori se o nekom upoznavanju ili uobičajenoj socijalnoj konverzaciji koju bi očekivali, nego Isus započinje govor o tome da je došao čas da se proslavi Sin Čovječji, govori o umiranju, gubitku života, mržnji života na ovome svijetu, o svojoj duši koja je potresena. Već je jasno da je ovo vrlo dramatičan odlomak.
Grke, koji su ga došli tražiti, on ne odbija, nego prihvaća i time je posvjedočeno da Isus prima sve one koji ga traže. Govori pred njima o ključnom događaju spasenja za ljudski rod, a to je proslava Njega samoga nad silama zla. U vezi svog putovanja do proslave, nažalost, Isus ne govori s lakoćom, da će to bit lagan put kojim ide bezbrižan, sretan i lako prihvatljiv. Isus ovdje želi taj proces proslave prispodobiti u slici pšeničnog zrna. To zrno, ako ostane takvo kakvo jest ne može donijeti nove plodove, ostvariti svoju svrhu i smisao, odnosno svoj puni potencijal. Ostaje samo. Tek kada sjeme padne na zemlju, mijenja se, klija. Taj proces nastavlja se te, u konačnici, to jedno zrno donosi još mnogo plodova, život se množi, jedno zrno „donosi obilat rod“.
Nekako je mučno i teško prihvatiti tu činjenicu da je potrebno umirati da bi se razvijao novi život, mogli bismo reći da je to paradoks. Možda bismo željeli da je Isusov spasiteljski zahvat bio jednostavniji i lakši, jer bi onda nasljedovanje njega za nas bilo lakše i bezbolnije, bilo bi lakše odazvati se na Isusov poziv. Čini se da je ono od čega nas je Isus morao spasiti bilo toliko loše i pogibeljno da je zahtijevalo i odveć težak put da nas od toga oslobodi.
Isus poziva na nasljedovanje, „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom“, ovdje nema prisile, nego Isus traži slobodan pristanak. Uz to, On daje i obećanje da će njegovi nasljedovatelji biti gdje je i On, u raju. Kolika je to beskrajna radost, biti s Njim i neodjeljiv od Njega. Za one koji ne prihvaćaju Isusovu ponudu alternativa je loša, ostaju sami. Ostajemo u rascjepu, ići za Isusom što onda nužno donosi iskustvo umiranja ili bježati od smrti i pod svaku cijenu sačuvati svoj život od umiranja. Iskustvo smrti za nas već sada može biti zatomiti svoj egoizam i oprostiti, voljeti nekoga tko nam je nesnošljiv, prihvatiti trpljenje koje nosi čišćenje duše… Težak je odabir koji Isus stavlja pred nas i on je sam toga svjestan jer kaže „Duša mi je sada potresena“, sinoptička evanđelja svjedoče i o tome da je Isus zbog toga proživljavao užas i tjeskobu.
Unatoč toj muci, Isus je i dalje imao povjerenje da će se ostvariti obećanje koje mu je dano od Oca. Daje i nama obećanje da ćemo biti s njime ako ga nasljedujemo. Za nasljedovanje nam je potrebna čvrsta vjera, ljubav i pouzdanje u Isusa jer na tome putu sami ne možemo. Potrebno nam je duboko uvjerenje da nas taj put vodi u slavu i ljepotu raja.
