Duhovnu obnovu za bogoslove, posljednju ove kalendarske godine, održao je od 16.do 17. prosinca pater Ivan Mandurić, popularno zvan Ike, duhovnik Studentskog katoličkog centra u Zagrebu. Nakon zaziva Duha Svetoga, pater Ike održao je prvi nagovor pri čemu je, na samom početku istaknuo kako je smisao ovih konkretnih duhovnih vježbi u pokušaju da se nanovo doživi misterij svećeničkog zvanja. Obzirom na to da je i sam relativno nedavno zaređen za svećenika, prisjetio se razdoblja svoje formacije u kojoj je postao svjestan kako čovjeka čitavog života prate dvije škole. One se jednostavno mogu podijeliti na onu Božju školu i onu koja nije Božja. Potonja škola vrlo je perfidna te svoje pouke uvijek nastoji opravdati raznim argumentima, redovito lažnim. Pater Ike istaknuo je kako se s napastima takve škole susreo i sam Isus te ju je identificirao kao “predaju otaca”. Naime, kako su se u Isusovo vrijeme održavanjem ljudskih predaja znale potamniti one Božje istine, tako i danas razne ljudske predaje, običaji i mentaliteti odvlače od Boga. Zaista, nerijetko začetak zla započinje riječima “svi tako rade”.
Takvih iskušenja nije pošteđen nitko: niti bogoslov, niti svećenik. Predanje jednom takvom mentalitetu ne – Božje škole vrlo lako dovodi do toga da i njihovo srce bude u nečemu što sa samim pozivom jedva više ima veze. Kao možda najgoru posljedicu takvog stanja, pater Ike vidi škrtarenje s dušom odnosno, u svećeniku koji za bližnjega i Boga postaje neraspoloživ. Takvo stanje ide ruku pod ruku s gubitkom vizije vječnosti i zvanjem pretvorenom u rutinu.
Pater Ike upozorio je bogoslove kako je vrag majstor za svećenička zvanja koji čini sve kako bi, koga može i stigne, odvratio od izvornosti poziva. No, izvor napasti mogu biti i drugi, a u to smo uključeni svi. Naime, koliko jedni drugima možemo biti blagoslov, toliko međusobno možemo jedni druge i kvariti. Odlučujuće mjesto na kojem se takve napasti moraju posvijestiti, i s kojima se potrebno uz Božju pomoć obračunati, jest upravo bogoslovija. U njoj se, zaključio je pater Ike, dobiva ili gubi bitka za zvanje.
Međutim, postoji i Božja škola prepuna Božjih poticaja koji stalno dolaze i u borbi nismo sami; Bog govori kroz srce, a njegov glas pronalazi se u unutarnjem miru. Razlikovanje ovih glasova ili, točnije, razlikovanje duhova kako je to nazivao i sv. Ignacije Lojolski, očituje se u tome u kakvom nas osobnom stanju ostavljaju naša maštanja i stremljenja. Nije isto jesu li njihovi plodovi osjećaj bljutavosti ili pronalaženje radosti i mira.
Za tu radost koju daje jedino Bog potrebno se boriti, a upravo je bogoslov, budući svećenik, privilegiran u toj borbi – oslobođen svega kako bi čitavo svoje biće mogao staviti na raspolaganje Bogu i čovjeku. Idućeg dana, pater Ike započeo je drugi nagovor navodeći kako nema ničeg goreg od razreda plačljive djece koja ne znaju što žele. Zaista, u stanju u kojem sam čovjek ne zna što želi, na pamet mu padaju razne ideje koje su u pravilu loše. Kršćanin ne može biti bez cilja, a cilj kojemu mora težiti jest sam Bog; prema njemu treba osjećati čežnju i u pravcu tog cilja usmjeriti čitava sebe. Bez čežnje, čovjek ne može živjeti tako da, ukoliko je ne usmjeri prema vječnome Bogu, nužno se hvata za prolazno i propadljivo u čemu ne može pronaći niti istinsku sreću niti istinsko ispunjenje.
Svjestan toga kako je, u čovjeku ali i u društvu, itekako moguća i prisutna jedna ravnodušnost prema idealima, pater Ike napomenuo je kako čovjekova uloga nije pasivna nego čežnju može raspiriti. Ostaje pitanje kako to učiniti? U prvom redu, tu čežnju raspiruju istinski Božji svjedoci koji su sol zemlje i koji nude nešto drugačije u odnosu na svijet.
Nadalje, čovjek mora postati svjestan toga kako zapravo ne posjeduje ništa, ali mu se nudi ono nebesko, vječno i neprolazno. U takvom slučaju, svijest o vlastitoj praznini postaje preduvjetom spašenosti jer nas navodi na čežnju za Bogom koji jedini može dati navedeno. Obzirom da je Bog taj koji čezne za čovjekom, i koji je sama punina života i ljubavi, on ne može, a da ne obogaćuje čovjeka koji mu se obrati u poniznosti, iskrenosti i otvorenosti. Takav čovjek tada posjeduje pravo bogatstvo te može davati sve što ima, pa i samoga sebe, jer je potpuno slobodan, indiferentan prema svemu osim onom što vidi u kontekstu Božje volje.
Pošto je sastavni dio svake duhovne obnove i upoznavanje sa vlastitim padovima i slabostima, uslijedilo je pokorničko bogoslužje. Na temelju čitanja knjige Ponovljenog zakona i glasovitih redaka: „Čuj Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ (Pnz 6,4-6) pater Ike progovorio je o osnovnom principu čovjekova života, a to je da je čovjek pozvan biti s Bogom. Božju riječ usporedio je s uputama koje čovjeku otkrivaju pravu istinu o njemu samome. Mudar čovjek je onaj koji je to u stanju prepoznati i držati se onoga što mu poručuje sam Tvorac života. Stoga, bitno je prepoznati u čemu se to naš život protivi tome da Boga priznamo tvorcem svoga života. Pater Ike izdvojio je nekoliko “simptoma” kao što su malodušnost i malovjernost, često uzrokovane usmjeravanjem pažnje samo na ono što je loše. Zatim sljepoća i gluhoća koje čini odnos prema Bogu, ljudima i stvarnosti plitkim i površnim. Uz sve to lako se povezuje nemar za ono Božje i neprepoznavanje onog gdje nas on šalje. Umjesto zatvaranja u svoj komfor, svoj virtualni svijet, potrebno je imati uho otvoreno za ona Božja nadahnuća koja se stalno daju.
Tema trećeg i posljednjeg nagovora bila je ljubav kao ključni problem duhovnog života. No, iako je lako umom prepoznati važnost ljubavi u duhovnom životu, do nje se ne može doći samo tako. Pater Ike upozorio je kako nije dovoljno samo moliti za ljubav naglasivši kako se čovjek može sakriti čak i iza molitve kao i iza pretjeranog aktivizma. Ovaj problem, kako probuditi i pobuditi ljubav, mučio je i Ignacija Lojolskog koji je upravo u tu svrhu razvio svoje duhovne vježbe. Pater Ike u osnovnim je crtama izložio Ignacijevu metodu.
Ignacije je uzrok ohlađene ljubavi prepoznao u nedostatku volje koji se javlja kao posljedica duhovne neuhranjenosti. Takvo stanje moguće je pokrenuti prvo prisjećanjem koliko je toga Bog za nas već učinio, koliko Bog daje sebe u povijesti, kroz svoje stvorenje, kroz Crkvu. Ako Bog toliko ljubi čovjeka i mene osobno, da sve to daje – koliko je pravedno tu ljubav uzvratiti? Kada se otkrije taj poriv, raspiruje se ljubav, tada započinje prava molitva Bogu da nam podari ljubav. Idući korak je u prepoznavanju Boga kao onog koji stvara i koji radi. U to Božje stvaralačko djelo uvijek je uključen i čovjek. Bog naime, unatoč svim slabostima, neizmjerno vjeruje čovjeku te je jedini ispravan odgovor na to – postati Božjim suradnikom. Treći korak sadržan je u shvaćanju kako smo mi sami prebivalište Duha Božjega, mi smo Svetohranište. Tako nešto ne možemo ničim zaslužiti, a Bog u nama pronalazi svoje mjesto, a naš odgovor, onaj pravi, jest da i mi budemo u Bogu. Tako život postaje odrazom te razmjene između čovjeka i Boga. Posljednji korak sastoji se u tome da se svako dobro s kojim se susrećemo u svijetu od Boga. Sve što je dobro upravo u Bogu ima svoj izvor. Tako, i mi smo sami odsjaj Božje dobrote ukoliko živimo u Bogu. Moramo postati svjesni toga kako mi nemamo svoje snage u sebi nego to čini Bog; on u nas želi uliti svu svoju svetost, ali smo mi ti koji se tome moramo otvoriti. Sve navedeno mora postati djelom našeg svakodnevnog hoda svijetom, naše disanje.
Kako i priliči, duhovna obnova zaključena je slavljem svete mise koju je predvodio pater Ike Mandurić u koncelebraciji s našim odgojiteljima nakon čega smo se svi uputili u blagovaonicu na zajednički objed. Duhovna obnova zasigurno je u skladu s vremenom liturgijske godine, došašćem, potaknula na budnije i zauzetije očekivanje Spasitelja koji dolazi, a na posebna način pripremila i one bogoslove koji će sudjelovati u predstojećim blagoslovima obitelji. (dk)
