Duhovna obnova (10.-11. studeni 2017.), voditelj: vlč. Damjan Koren
Tijekom vremena, zaokupljen raznim usputnim, nevažnim, pa time i grešnim aktivnostima, svatko od nas odluta i zanemari prvotne ciljeve, zadaće i dužnosti te u konačnici, i sebe sama. Pozvani smo otkrivati i podržavati ideal i zbilju Božjih darova i poziva na savršeni život, a ne se prepustiti i popustiti pred nemilosrdnim i teškim vremenima obilježenima borbom za pukim materijalnim blagostanjem. Samo se po sebi nameće potreba za šutnjom, sabranošću i konstruktivnom samokritikom kako pred sobom i zajednicom, a time i pred samim Bogom. Time se očituje i razvija vrlina slušanja i osluškivanja, usko vezanima uz šutnju. Pozvani smo slušati o sebi, preispitati sebe i pronaći snagu i način za „novi početak“. To vrijeme – vrijeme duhovne obnove – 10. i 11. studenog 2017. proveli smo razmišljajući o radostima, talentima, duhovnim borbama i zajedništvu. Voditelj ove prve obnove u novoj akademskoj godini bio je vlč. Damjan Koren, svećenik Varaždinske biskupije, kanonik Čazmansko-varaždinskoga Kaptola, predstojnik Katehetskoga ureda i ravnatelj duhovnog centra Veternica.
Duhovnu obnovu započeli smo nagovorom o radosti koja, kao naše unutarnje zadovoljstvo, pokazuje našu trenutnu situaciju. Vlč. Koren proširio je govor o radosti u kontekst spasenja govoreći o radosti koju živim ovdje na zemlji navješćujući Kraljevstvo Božje. Oslanjajući se na redak iz Poslanice Filipljanima (4,4) voditelj nam je nastojao približiti mjesto i ulogu radosti u kršćanstvu. Ona nam je svjedok pravog puta. Štoviše, ona nam mora postati imperativ – jedini izbor. Prema tome, samo čovjek koji na zemlji živi riječ i djelo Isusa Krista može biti istinski i potpuno radostan, zaključuje vlč. Koren. Kako bi svoju radost čuvali i njegovali, voditelj nam je dao praktične korake. Prije svega treba izbjegavati žalost. Ona je uzrokovana našim strahovima, stoga smo pozvani suočiti se s njima i pronaći radost. Nadalje, navodi vlč. Koren, treba bježati od pesimizma i od pretjerane zabrinutosti. Moramo si podsvjestiti u svojoj dubini da je zadnja, u svim brigama i traženjima, uvijek Božja – „prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi“. U drugom nagovoru, razmišljali smo o talentima. Služeći se prispodobom o talentima (Mt 24) vlč. Koren protumačio je talente kao prilike za konkretnu, življenu radost. Iz povjerenja Boga u nas, svakome je dan određeni talent. Na nama ostaje tražiti ga, prihvatiti i iskoristiti. Međutim, s tim su povezani pojmovi odnos i odgovornost. Svakim prihvaćanjem stupamo u odnos s Bogom i ljudima te postajemo odgovorni za ono što činimo. Strah i skrivanje refleksija su našeg grijeha koji nas zatvara u nas same onemogućavajući bilo kakav odnos. Zato treći sluga nije ni mogao nikuda doli u pakao – mjesto bez odnosa, ljubavi i radosti. Naprotiv, prva su dvojica, ostvarene, ispunjene i radosne osobe koje su praktično ostvarile svoju radost na zemlji i pozvane su nastaviti ju u puni živjeti u Nebu. Drugi smo dan duhovne obnove započeli pokorničkim bogoslužjem. Prema tekstu o izgubljenom i nađenom sinu (Lk 15,11-32) pokušali smo razmatrati našu radost ili njenu odsutnost kako bismo prepoznali i čuvali dobro, a trenutke života gdje ne kraljuje Krist nego grijeh iznesemo pred Gospodina i molimo oproštenje i pomoć. U trećem nagovoru, vlč. Koren, govorio je o duhovnoj borbi. Cilj naše borbe mora biti pobjeda božjega plana, a koje je ostvarenje Njegova kraljevstva. Apostol Pavao nam u poslanici Efežanima (Ef 6,10-20) govori kako se boriti protiv zla i kako se boriti za dobro: moramo opasati bedra istinom, staviti oklop pravednosti, potpasati noge spremnošću za evanđelje mira, uzeti štit vjere i staviti kacigu spasenja, a kako bismo mogli očuvati svoje, kao oružje napada, apostol predlaže mač Duha. Odnosno, u svakoj našoj borbi valja se pouzdati u Krista koji je Istina, Pravednost, Ljubav, Mir, Nada, Spasenja, a kao ratno, napadačko oružje uzeti Riječ Božju.
Duhovnu smo obnovu završili misnim slavljem koje je predvodio vlč. Koren. U svojoj propovijedi zaokružio je prijašnje nagovore govoreći o zajedništvu koje je „u temelju Kristove Crkve!“ Crkva je kao zajednica pozvana jednodušno proslavljati Boga. Iako zajedništvo iziskuje prilagođavanje, ono je ipak nosiva snaga za postojani i vjeran hod za Kristom i vršenja Božje volje. Vlč. Koren nas je potaknuo na traženje pravoga prijatelja, za kojega smo dužni moliti i s njime, na istini koja svoje uporište ima u riječi Božjoj, graditi zajedništva. Samo u Bogu pronalazimo radost, bez Njega radost nema puninu. Također je propovjednik pozvao bogoslovsku zajednicu da svatko ponaosob sagleda što ga zarobljava? – narav, ugled, materijalni interes, neumjerenost, razne ovisnosti? Savjest nas nauka, da odvažno krenemo na put obraćenja, da mijenjamo sebe, da se suobličavamo Kristu kako bismo ostvarivali zajedništvo koje će biti slava i hvala Bogu. (KT)
