U osvit ranog jutra, 8. listopada 2019., bili smo obasuti radošću zbog jednog dodatnog slobodnog dana, kojeg smo htjeli ispuniti osvajanjem vrha, tako da on više ne bi bio praznik, već istinski blagdan – proslava Dana neovisnosti naše nam drage Domovine. Tako je pod zaštitom svetog Demetrija i drugova, mučenika, jedna skupina odvažnih bogoslova krenula u planinarski podvig na Bijele stijene. Ni slutila nije kakvi će je izazovi čekati na planinskim puteljcima, no posvjedočila je životom da sve može u Onome koji nas jača. Da naš trud ne bi bio zaludan, Bog nas je okupio oko euharistijskog stola u ranu zoru, još za mraka, učvrstivši naše zajedništvo, ali gdje smo Mu mogli i zahvaliti za darovanu nam slobodu. Potom smo se okupili u našoj blagovaoni – tamo nas je čekala hrana koju je marljiva časna sestra Melita pripremila doručak, ali i za put. Raspoređeni u tri vozila, nas 15 bogoslova legionara (Apolinar Barbiš, Krešimir Bušić, Luka Cvitanović, Timotej Inkret, Mario Perinec, Petar Tisaj, Dominik Cestar, Domagoj Klarić, Antonio Kovačić, Krunoslav Sajko, Višeslav Foretić, Damir Kunić, Hrvoje Maltarić, Matija Slišković) u zajedništvu s rektorom Anđelkom Košćakom i planinarskim vojskovođom Zdravkom Maltarem, preko stajališta na Dobri kroz grad Ogulin, došla je do mjesta Jasenak gdje je nastavila dalje laganim korakom do vrha Bijelih stijena čija je visina 1335 m. Na putu smo susretali i druge planinare s kojima smo zapodjenuli kratki razgovor.
Naš Rektor, hodočasničkim rječnikom nazvan Mojsije, je razmijenio riječ s jednom damom koja je radila u obližnjem planinarskom domu, ali je odlučila na blagdan iskoristiti vrijeme za rekreaciju. Obogaćeni kratkom pričom i susretom s drugim planinarima krenuli smo dalje u veselom razgovoru… Međutim, kako je nadmorska visina rasla, a time i naš fizički napor, tako smo mi štedjeli zrak koji bi trošili pričanjem, a potaknuti svojim fiziološkim reakcijama, mnogi su sa sebe počeli skidati višak slojeva odjeće – bili smo tek na početku. Od makadamskog puta, preko šumske rute, došli smo do stjenovita vrha i pred nama bijaše izazov: prihvatiti se sajle i krenuti na vrh ili posustati. Ohrabreni zajedništvom, svi smo se počeli penjati. Oni koji su spretniji i agilniji, nisu ostavili braću same, već su im pomogli u kršćanskom duhu da ne posustanu. Stigli smo na vrh gdje smo uživali u daru divnog pogleda. Do neba vinusmo glasove pjevajući pjesmu Salve regina, a jakim zvukom pjesme Lijepa li si, koju smo zapjevali tako da su njeni zvukovi prodirali kroz pukotine stijena, pozdravili smo slobodu naše Domovine koja se baš poput naših glasova kao oslobođena ptica vinula u visine prije 28 godina. Iskoristili smo priliku i za zajedničko fotografiranje da nam ostane spomen, no svjesni latinske izreke tempus fugit nastavili smo dalje. Ohrabreni novim pogledom i uspjehom, čas smo se spuštali, čas penjali – i došli smo tako do prolaza Slonova brada i neke lokacije zvane Kapelica.
Samo su se dovoljno hrabri (a neki bi rekli i ludi), uputili tamo, no dvojica članova družine nisu ni bila svjesna kakva ih avantura čeka u nastavku – da su, može biti, išli tamo gdje još možda nitko nije kročio. Njihovo penjanje kroz uske rascjepe stijena, gdje zavapiše Bogu da se sretno popnu, se ubrzo nastavilo novom avanturom; kako se sada spustiti i ponovno združiti s ostatkom skupine koja je nastavila dalje nekim drugim putem? Naime, voditelj ekspedicije je isto išao do Kapelice, ali je krenuo za onim većim dijelom zajednice te se ubrzo našao s njima. Došavši tako do jednog proplanka, kad je ugledao onu dvojicu avanturista, kako na vrhu poput zarobljenih ptica u nevjerici gledaju prema ostatku zajednice, pokušao je s njima zajedno naći najbolji put do dolje. U isti mah je nama iza leđa prispjela skupina planinara iz Rijeke sa svojom djecom koja su pokušala prijeći prepreku. I dok su jedni pomagali djeci da siđu s te prepreke, drugi su motrili kako se Timotej i Matija spuštaju, tražeći najbolji put da ih se usmjeri. Timotej se, oboružan bogatim planinarskim iskustvom, spustio baš tamo gdje su neki mislili da je teško moguće, dok je Matija izabrao put kroz pukotinu poslušavši savjet iskusnog Zdravka Maltara, planinarskim rječnikom zvanog Grizli.
Utješena srca što se nikom ništa nije dogodilo, krenuli smo dalje. Pred nama su još u nekoliko navrata bile šiljaste prepreke i pomalo u nedoumici, uprtih pogleda u provaliju ili pak u stijene čiji se strmi put činio teško savladivim, pridržavajući se sajle koja nije bila napeta već se ljuljala kako se tko za nju primio, napastovani strahom, ali ne obeshrabreni, pobjedno smo zakoračili pod vodstvom i pomoću onih iskusnijih. Nadvladali smo tako i te prepreke vježbajući svoju volju i nadilazeći vlastite granice. Bogu hvala i na onim planinarima koji su u stijene zabili mjestimično i klin ili ljestve kako bi onima koji nisu toliko iskusni pružili mogućnost uživanja u nacionalnim bogatstvima i prirodnom rezervatu naše nam Republike Hrvatske. Neki su obdareni nekim, meni nepoznatim i dovoljno neistraženim, naturalističkim nadahnućem pokušali sa sobom uzeti i rekvizite što ih je darovala priroda – štap poprilične visine. No obeshrabreni riječima onih koji su se vodili hitrošću i ekonomičnošću vremena, popustili su pritisku i baciše taj rekvizit premda su mu pokušavali naći adekvatnu zamjenu. Putem smo se naravno i okrijepili – većina sendvičima i vodom, a neki kavom i travaricom da ih riješi tegoba prehlade i gripe ili pak uspavanosti. Težina i duljina puta nekima je već postala tegobna za noge, ali i misli – napetost se povećavala jer nismo vidjeli putokaz do Ratkovog skloništa. Ipak, vođeni Grizlijem, odlučili smo se za pravac prema Samarskim stijenama. Svjesni toga da ćemo teže pronaći izlaz iz šume kad sunce zaroni i tama nas obavije svojim plaštem, oni brži se odluče požuriti da stignu prije do auta jer su nekima već noge posustale, a grčevi su samo otežavali tu situaciju. Skupina hitrih zazvala je pomoć Marije Pomoćnice i drugih svetaca, osobito sv. Jakova hodočasnika, te naiđu na putokaz koji ih je vodio do Ratkovog skloništa. Ubrzo sretnu tako oni mladi par koji ih pravilno uputi prema cesti dajući im naputak da je plava Škoda znak pravoga puta.
Hiteći tako cestom, došli smo i do tog znaka na kojem jedan od braće ostavi malu krunicu kao zahvalu za dani nam savjet. Ubrzo nas je stigao i neki auto te smo autostopirajući, oni koji su imali ključeve, ušli u auto u kojem smo zatekli planinara vedrog duha, a kojeg smo već ranije sreli na proplanku prijetećeg spusta za onu dvojicu navedenih avanturista. Možda nije bio kršćanin, no postupio je kršćanski prema nama dovevši nas svega nekoliko metara od naših vozila. Ostatak brze skupine nas je brzo stigao, a vozač kombija, Krunoslav Sajko, krenuo je po ostatak ekipe. Ubrzo se vratio s njima te smo se svi zajedno okrijepili, zaodjenuli na sebe suho i toplo ruho te krenuli natrag za Zagreb. Stali smo ponovno na stajalištu Dobra kako bismo se okrijepili kavom i slasticom, a potom smo krenuli dalje u nadi ponovnog dolaska do Male i Velike Kapele, no sada s ciljem da vidimo Ratkovo sklonište, koje je ostalo naša neostvarena želja, i nakon toga osvojimo Samarske stijene čiji nas vrhovi izazivaju na novi planinarski dvoboj. (Antonio Kovačić)
