Ideja o putu u Bosnu i Hercegovinu javila se sasvim iznenada, neočekivano (kao što se ideje inače javljaju) i naišla na plodno tlo u mislima oktetaša, pa onda i u oblaku komunikacije koji se kretao pravocrtno, tako da se nije raspravljalo o „putovati u Bosnu ili ne“, već samo o planovima, varijantama i postajama toga puta. Putovanje je bilo osmišljeno ne samo kao putovanje u smislu „put putovati“, već tako da se pojedinac može nakon nekog vremena osvrnuti i vidjeti u tome zdrav smisao i korist, napredak u odnosu „Ja-Ti“ i „Ja-Ono“.
Svitalo je kada smo krenuli, bilo je to jedno od onih jutra koja svojom svježinom ne paraju nosnice već ih nekako ohrabrujuće miluju i pozivaju na još više hrabrih udisaja… nakon utovarivanja stvari (čak i brojnih košulja kratkih rukava koje se nažalost neće dobro provesti) i potpore u vidu putne hrane u kojoj se očitovala briga onih koji se za nas brinu, krenuli smo na put dobro raspoloženi i željni odmaka: često je dobro maknuti se s utabanog puta (ἀπαϑή) kako bi nas to dovelo do pravoga puta. Netko će reći da je najbolji dio svakog putovanja u kombiju i na stajalištima, a kako bi taj najbolji dio ostvarili ubrzo smo i mi stali te se odmorili kod McDonaldsa. Nastavili smo dalje te pokupili Franu i Miju koji je sa sobom nosio tajno iznenađenje: puhački instrument nalik trubi – trombon koji će nam dobro doći u budućnosti. Hrvoje je stupio u kontakt sa banjalučkim ordinarijatom i biskupovim tajnikom Zlatkom koji nas je primio u Banja Luci. Tajnik Zlatko je mlad svećenik iz Borovice koji nas je uputio u interijer i eksterijer simbolikom prepune i pomalo tjeskobne katedrale koja je u obliku šatora radi svima dobro poznate starozavjetne simbolike. Mnogi od nas zauvijek će pamtiti susret za biskupom Semrenom kojega smo baš razbudili od prijepodnevne pospanosti.
Biskup nam je kroz brojne sportske metafore prenio ono što je smatrao važnom životnom poukom, a tada smo se i prvi puta predstavljali, odnosno govorili odakle vučemo korijene, jer naime svi članovi okteta, osim Petra Krašeka koji je Zagorac, vuku korijene iz Bosne i Hercegovine. Nakon tog nepredviđenog dvosatnog boravka u Banja Luci zaputili smo se u Kotor Varoš odakle je Antonio Kovačić. Mjesto je to na kojem se snažno očituju tragovi omče koju su povijesne okolnosti uvjetovane ljudskim djelovanjem stegnule oko vrata ove zemlje gušeći je, ali nikad do kraja… župnik nam je rekao da je nekoć tamo bilo čak 11 000 obitelji da bi ih danas bilo 200… nakon okrepljujućeg ručka i druženja s Antonijevom obitelji pošli smo na Sokoline gdje smo dirnuti započeli molitvu krunice a dovršili je u kombiju. Znakovito, po završetku zaustavila nas je policija i optužila da nismo vezani. Prava mala drama odvijala se usred nepoznatog kraja, neki su počeli gubiti živce a napetost se mogla rezati nožem… rješenje je došlo ex machina: policajci su nas sami od sebe (možda potaknuti naslovljenikom registracije) pustili dalje a mi smo nastavili put prema Busovači odakle je Matija Slišković. Na putu do tamo zapljeskali smo prolazeći kroz grad Vitez kraj sela Mali Mošunj razdragani ljepotom toga kraja, bio je to zaista poseban trenutak.
U zadnji čas došli smo u Busovaču, sudjelovali na svetoj misi, a neki su unatoč početnom skepticizmu spram Mijinog trombona ipak priznali da je to efektan i hvale vrijedan instrument. Uslijedio je agape sa Matijinom tetkom i pokojim nadošlim susjedom (specifikum toga kraja je velika gostoljubivost i otvorenost) nakon čega smo izmoreni pošli na počinak. Ta gostoljubivost i otvorenost (nekima vrlo neobična) zapravo bi mogla biti onaj primjer odgovora na zlo, kada se na njega odgovara u dimenziji povjerenja i uzdanja. U zoru drugoga dana pohodili smo čuveni grad Sarajevo te hodali čitlukom, mahalom i baščaršijom. Uspavane okusne pupoljke razbudili smo ćevapima, kavom i ostalim karakterističnim namirnicama toga kraja te kupili tanjurić za Koinoniju kako bi i drugi znali gdje smo bili. Iznenada, pojavio se ponad grada jedan kišni oblak i spustio na nas oštru hladnu kišu. Zaklonili smo se u tamošnju Bogosloviju i upoznali sa tamošnjom situacijom, kvalitetom kadra i relikvijama kojima se diče.
Konačan cilj puta bio je sve bliže: Mostar. U Mostaru nas je dočekao Luka Cvitanović koji je iz Mostara i spretno nas navigirao do Međugorja za koje mnogi govore da se tamo Gospa ukazuje. Tamo smo se prošetali i pomolili za već predviđene nakane te se pošli spremiti za koncert u Župi sv. Petra i Pavla. Koncert je naravno bio odličan, a mnogi je posjetitelj ostao ganut i potresen bilo ljupkim senzualnim melosom bilo čvrstim, homogenim akordom – i jedno i drugo lijepo pristaje uz taj kraj. Nakon koncerta smo se još jedanput okrijepili i bolje upoznali sa lokalnim stanovništvom, potom smo se umorno prošetali po živopisnim mostarskim ulicama, želeći maksimalno iskoristiti svaki trenutak boravka u tom čarobnom gradu.
Nedjelja je bila obilježena ležernošću i slavljem Gospodnjim u filijali Rodoč odnosno ručkom u obitelji Cvitanović koja nas je lijepo i iskreno primila. Uslijedilo je dugo putovanje kući…
Uvijek vratiti se s puta znači vratiti se u realnost, kolotečinu koja i inače ubija ljude, a nas bogoslove pogotovo. Problematika vraćanja je problematika koja se uvijek iznova u životu različito transformira i zadaje probleme: ponedjeljak nakon nedjelje, vrijeme kroz godinu nakon Božića, dan nakon rođendana… Veliko je umijeće napustiti ono dobro što je iza: osvrnuti se iza sebe znači odati priznanje onim „zrakama svjetlosti“ koje smo hodajući bacili (ako jesmo) ali znači i vratiti se natrag za dobar stari plug života i krenuti dalje… biti izvanredan u redovitosti… Naš kratak izlet izlučio je zrake svjetlosti ne samo u našim interpersonalnim odnosima (a samim time i u intrapersonalnosti) već i u odnosima nas i ljudi koje smo susreli, stoga se zasigurno može reći da je ovo bilo kvalitetno, plodno putovanje.
