Tijekom petogodišnjega filozofsko-teološkoga studija i bogoslovske formacije u srcu i duši bogoslova – kandidata za primanje svetoga reda đakonata i prezbiterata sve se više rasplamsavala želja za služenjem Bogu u njegovoj Crkvi, za svakoga čovjeka. I taj je plamen prepoznat kao iskrena i dobro promišljena želja i nakana donesena u slobodi i spremnosti svoj život položiti u Božje ruke.
Devetnaestorica mladih ljudi, krajem rujna i tijekom mjeseca listopada, izrekli su one dvije važne riječi: „Evo me!“ i onaj peterostruki „Hoću!“, potom „Hoću s Božjom pomoću!“ i trostruki „Obećavam!“. Želimo im da spremnost na dijakoniju – služenje, da riječ koju su izrekli pred Bogom i Crkvom, a nadasve polaganje ruku i mir koji su im njihovi ordinariji udijelili te radost njihove duše – jer su prepoznali Boga – budu trajan i jasan govor o Bogu.
Nakon ređenja đakoni Zagrebačke i Zadarske nadbiskupije, Varaždinske, Sisačke i Bjelovarsko-križevačke biskupije te iz pojedinih redovničkih zajednica, tijekom šest tjedana Đakonsko pastoralne godine, dolaze u Zagrebu gdje u Nadbiskupijskom institutu pohađaju predavanja važna za što bolje vršenje službe u Crkvi, a također su i dalje članovi bogoslovske zajednice u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu. Jedna od važnih točaka njihova života u Bogosloviji jesu i propovijedi koje održe pred odgojiteljima i bogoslovima u kapeli Srca Isusova.
Ovdje donosimo (prve) tri propovijedi đakona Varaždinske biskupije – Leonarda Šardija, Nikole Tomaševića i Ivice Gladoića. Vjerujem da ćete ih sa zanimanjem i pozornošću čitati te prepoznati „titraje njihove duše“ pred riječju Božjom.
„Budite živi znak, žive prisutnosti Krista“
ponedjeljak, 13. listopada 2014., 28. tjedan kroz godinu (A)
/čitanja: Gal 4,22-24.26-27.31 – 5,1; Lk 11,29-32)
Današnja novozavjetna čitanja uzimaju slike iz Staroga zavjeta kako bi nam, s jedne strane, provjerili naše poznavanje Pisma, a s druge pak strane, potiču nas na razmišljanje o vjeri i pouzdanju u Božja obećanja.
Znak!
To je nešto što bi ljudi danas htjeli imati kad im se govori o vjeri. Nekad mi se čini da sva naša razglabanja o Božjoj ljubavi, o Presvetom Trojstvu, Providnosti postaju previše apstraktna za ljude koji nisu teološki potkovani. Počesto neki pridaju veću važnost i veći im je znak kad se nešto senzacionalno dogodi: ukazanja u Lurdu ili Međugorju, krvave suze na Isusovu licu, Torinsko platno… Ali, uočavamo da, iako se povremeno nekima i dogode ovakvi fenomeni, znakovi, ukazanja, ljudi se ipak brzo ohlade.
Jona je bio Božji glasnik Ninivljanima i njegova riječ: Za četrdeset dana Niniva će biti razorena utjecale su drastično na ponašanje ljudi. A Židovi, ma ne samo Židovi već i mi kršćani, imamo uz sebe svaki dan nešto puno više od proroka Jone: samoga Isusa u znaku kruha i vina. Imamo Boga svako jutro živog za ovim stolom, a toliko nam zna biti na teret ovo jutarnje ustajanje u šest sati.
Sam sam se borio s rutinom bogoslovskog života i često je najvažniji dio dana znao proći kao da se ništa značajno ne događa. Kao da nema čuda, senzacije. Ninivljani su se obratili na riječ čovjeka. A kakvi smo mi unatoč samoj Božjoj prisutnosti? Nedostaje li nam vjera u Božja obećanja zapisana u Svetom pismu?
Abraham, praotac vjere, također je imao „malih“ problema s Božjim obećanjima. Bog mu je obećao da će Sara u poodmakloj dobi roditi sina. No, vrijeme prolazi, a sina nema. Abraham je odlučio sa sluškinjom Hagarom imati dijete, i rodi im se dijete kojem udijele ime Jišmael. A gle čuda, uskoro će biti i Sara trudna i rodit će Izaka. Bog je ispunio svoje obećanje. Postavlja se pitanje zašto Jišmael, prvorođenac Abrahamov, nije nasljednik Abrahamove loze i praotac vjere (kako bi to prema običajima Židova trebalo biti), već Izak koji se rodio kasnije? Jišmael je dijete rođeno na temelju ljudskog planiranja, dok je Izak dijete obećanja, dijete pouzdanja, dijete vjere. Jišmael je dijete ropkinje, dijete ljudskog očaja, plod ljudskog robovanja za zemaljskom ugodom. Izak nas otvara slobodi Božjeg djelovanja u našem životu, slobodi koja želi ono što je Božje jer Božje oslobađa.
Ljudi, pogotovo mladi, neće vam danas vjerovati na Božju prisutnost, znak, u prilikama kruha i vina, na to da je Bog ljubav, da On vodi svijet. Ali će se povoditi za svjedočanstvom vašeg života u konkretnim situacijama. Ako ste jedni od onih koji vjeruju da je tu u Svetohraništu prisutan Bog i ako na njemu temeljite svoj život i svećenički poziv, vi već danas možete biti znak i svjedočanstvo, senzacija, onima koje će susresti: na bilo kojem mjestu.
Želim vam da budete vjernici, a to podrazumijeva i odmak od materijalnih znanstvenih dokaza i da se pouzdate u Božje planove s vama. Dok ćete drugima biti živi znak žive prisutnosti Isusa Krista, ostanite vjerni i ovom svetom mjestu u Bogosloviji, jer ćete u ovoj kapelici postati slobodni ljudi od svake požude i svojih želja koje nisu Božje. Ovdje ćete se izgraditi da budete veći znak od Jone i da budete veći vjernici od Abrahama, praoca vjere.
Posvijestite si: Tko je kao Gospodin, Bog naš? / Gleda odozgo nebo i zemlju, / Podiže iz prašine uboga, / Iz gliba vadi siromaha. Ima još nade i za vas! Amen!
Leonardo Šardi,
đakon Varaždinske biskupije
Jesmo li „iscrpili sve što Evanđelje može ponuditi“?
Utorak, 14. listopada 2014., 28. tjedan kroz godinu (A)
(čitanja: Gal 5,1-6; Lk 11,37-41)
Draga braćo,
zapalo me da svoje prve dvije propovijedi održim na mjestima koja ne pogoduju propovjednicima: vlastita župa i bogoslovija. Razlozi su poznanstva koja jasnije izlažu propovjednikove osobne slabosti, pogreške ili pak izazivaju „sablazan“ koju je također i Isus izazvao u svom Nazaretu, kada su se Nazarećani pitali: „Nije li on tesarov sin?“ No, biti prorok i to ne samo u smislu proricanja budućnosti, već prije svega u smislu tumačenja sadašnjih prilika u svjetlu Božje riječi, nije nikada bila ugodna zadaća. Sjetimo se brojnih proroka SZ-a i njihovih sudbina (npr. Jeremija).
Razmatrajući nad pročitanim evanđeoskim ulomkom htio bih vam iznijeti tri smjernice koje mi je bilo dano uvidjeti.
Prva se tiče upravo zadaće navještaja, tumačenja Božje riječi, zadaće proroka. Mislim da Isusu nije bilo svejedno ili bez osjećaja nelagode tumačiti Zakon starješini. Međutim, vidimo da Isus nije sam od sebe krenuo, već se suptilno dao potaknuti primjedbom farizeja radi neobavljena, neizvršena propisa Zakona. Ovdje do izražaja dolazi hrabrost potrebna za smion i jasan navještaj Božje riječi. Tu se ne bismo mogli uspoređivati s Isusom. Hrabrost za izravan i ponekad za naslovnike neugodan navještaj Božje riječi nikada ne bi smjela nalaziti izvor u vlastitom kredibilitetu i „svetosti“. Naprotiv, budući da nam se hvaliti vlastitim slabostima, hrabrost nam daje Gospodin baš ondje gdje smo slabi, kao što je učinio s Mojsijem (lošim govornikom) ili Jonom (zdvajajućim prorokom). Bez te hrabrosti i sputan obzirima, prorok biva nejasan, možda čak i neautentičan. Pavao nas, pišući Timoteju, ohrabruje riječima: „Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno.“
Druga smjernica usko vezana uz prvu, jest misijska djelatnost Crkve. Nadolazeća nedjelja, misijska nedjelja daje nam novi poticaj za razmišljanje o tome. Puno je toga što je potrebno za plodan misijski rad, ali ustvari i nije. Nova evangelizacija usmjerena zapadnoj civilizaciji više je pitanje kako prereći Božju riječ i dati joj važnost među ljudima u sadašnjem vremenu. Isusov suvremenik – farizej iz današnjeg evanđeoskog ulomka bio je potreban upravo tog novog/starog tumačenja Zakona koje zapravo usmjeruje na ono bitno. Vjerujem da je često svaki od nas toga potreban. Granica koju su ljudi tehnički naprednijeg zapadnog svijeta postavili između sebe i Evanđelja je zapravo niz predrasuda i zatvorenosti zbog izgovora kako smo iscrpili sve što Evanđelje može ponuditi, tj. da nema više ništa nova za dati. I ovdje vrijedi Pavlova: „Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno.“
Treća smjernica odnosi se na suprotnosti „nutrina – vanjština“. Čitajući Evanđelje Crkva sama sebi čita kritiku. I bolje kritike i poticaja na promjenu lošeg života nema. Zato nam je svakako važnije što nam Božja riječ kaže, negoli piskaranja crkvenih quasi poznavatelja koji Crkvi ne samo da ne žele dobro, već ju nastoje prikazati kao samo ljudsku… Nasuprot tome ovdje treba istaknuti važnost slušanja i čitanja nagovora pape Franje kada tumači Božju riječ te kako ne štedi nikoga, „jer sin koga se voli, njega se i kara“. Doista, u njemu imamo proroka među narodima i potrebno ga je čuti, susresti se s njegovim, od Boga nadahnutim riječima i biti spreman i otvoren donijeti ploda.
Neka nas na tom putu prati Božja milost i zagovor našeg blaženog kardinala, mučenika čiste savjesti i upornog naviještanja Božje riječi. Amen.
Nikola Tomašević,
đakon Varaždinske biskupije
Oblikovati i živjeti unutarnje jedinstvo duše, duha i tijela s Gospodinom i Životvorcem.
Petak, 17. listopada 2014., spomendan Sv. Ignacija Antiohijskoga
(Čitanja: Ef 1,11-14; Lk 12, 1-7)
Poštovani poglavari, dragi bogoslovi!
Ovo jutro okupilo se nas pedesetak, šezdesetak ovdje u kapeli oko Isusa. Okupljeni smo oko Krista Uskrsloga, Isusa Euharistijskog. I ovo jutro potrebne su nam oči vjere kako bi ga mogli prepoznati u kruhu i uši vjere kako bi ga mogli čuti u njegovoj Riječi, Riječi života. Tako smo i mi danas u Kristovoj školi. I mi smo njegovi učenici. U ono vrijeme oko Isusa su se skupile tisuće i tisuće ljudi. Dobri i manje dobri. I istomišljenici i suprotnog mišljenja. Neki poradi pristajanja uz Isusa, neki iz puke znatiželje, a neki kako bi pronašli neku optužbu protiv njega. No Isus se ponajprije obraća svojim učenicima. Dakle svojima, sebi bliskima.
Današnji, Lukin evanđeoski ulomak ima dva dijela. Prvi je poziv na opreznost prema farizejima. A drugi je ohrabrujući i nadajući. Farizeji su ocrtani kao licemjerni, dvolični. Licemjerje je nijekanje svoga stava i uvjerenja. Licemjeran čovjek nije postojan niti autentičan. Možemo se prikazivati u društvu kako najbolji i nedodirljivi, no vrijeme ubrzo otkrije i razotkrije naše licemjerstvo. Licemjerstvo se ne može sakriti. Licemjeri će posegnuti i za niskim sredstvima kako bi održali sami sebe.
Isusovi učenici, dakle oni koji pristaju uz njegovu riječ, moraju se čuvati opakosti licemjera. Čuvati se da ne postanu kao oni, ali ne ih se bojati. Kristovi učenici u različitim životnim prilikama, vremenima i uvjetima morali su se skrivati i skrivat će se kako bi bar u tajnosti i u nekoj sigurnosti Božja riječ mogla biti propovijedana. No, učenikovo pristajanje uz Učitelja, uz Božju pomoć i učenikovo umijeće pronaći će načina da Božja riječ bude živa i prisutna u svim vremenima i okolnostima.
Drugi dio današnjeg evanđelja je izjava prijateljstva i bezuvjetna ponuda prijateljske obrane. Kristov učenik neka ne bude zabrinut. No, postoji opasnost ako život Kristova učenika shvatimo samo materijalno i ovozemaljski. Kristov učenik mora biti svjestan svog unutarnjeg jedinstva, jedinstva duše, duha i tijela. Kristove učenike neki će čak zlostavljati i ubijati. Ubijat će tijelo i u svom neznanju misliti da su ubili, uništili čovjeka, no malovjerni pa tko može ubiti dušu?
Današnji svetac, mučenik sv. Ignacije Antiohijski primjer nam je današnjeg drugog dijela evanđelja. Kristov biskup i pastir, Petrov nasljednik u Antiohiji, sv. Ignacije, ubijen je strašnom smrću bacanja pred zvijeri. Njegovo prijateljevanje sa Kristom bilo je toliko jako da sam izjavljuje: „Pustite me da budem hrana zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem čisti kruh Kristov.“
Ignacije je euharistijski čovjek. Euharistijska Kristova žrtva nesumnjivo ima utjecaj na nas i ima odjek na naš život. I mi ovo jutro slavimo euharistiju. Euharistija je nada i ohrabrenje. Euharistijski kruh koji blagujemo polog je da i naš osobni i društveni život bude euharistija. Tako neka bude. Amen!
Ivica Gladoić,
đakon Varaždinske biskupije
