Popriličan je broj godina prošao od prvih Otvorenih vratiju Nadbiskupskoga bogoslovnoga sjemeništa u Zagrebu gdje se poput jedne velike obitelji okupe roditelji, braća i sestre, rodbina i prijatelji bogoslova te jedan dan provedu u zajedništvu sa svojim sinovima bogoslovima i njihovim odgojiteljima. Takav se susret održao i ove godine, 29. ožujka.
Prekrasan sunčan dan, nakon kišnih i tmurnih, dodatno je potaknuo sve drage goste i prijatelje Bogoslovije da krenu na put i budu dionici toga doista prekrasnoga susreta. U ranim jutarnjim satima već su gosti pristizali te, zajedno sa domaćima, sabralo nas se oko 400! Program je zamišljen u tri dijela: u dvorani Nadbiskupskoga bogoslovnoga sjemeništa Vijenac održana je svečana akademije, potom smo u Katedrali slavili euharistiju i u bogoslovijskoj blagovaonici blagovali zajednički ručak.
Svečana akademija sastojala se od dva glavna dijela, u prvome je mons. dr. Tomislav Ivančić održao predavanje na temu Obitelj pred darom svetoga zvanja upućenog njihovu sinu, a u drugome su bogoslovi održali predstavu “Niti čujem, niti vidim” pod vodstvom njihova prefekta dr. Ivana Dodleka. Za glazbeni dio akademije pobrinuo se Oktet zagrebačkih bogoslova i bogoslovski tamburaški sastav koji su na početku odsvirali poznatu Dobro mi došel prijatel, a pjevao bogoslov Kristijan Tušek, potom je oktet otpjevao Marovićevu skladbu Tebe tražim i pri samome kraju, da nas sve dignu na noge, tamburaši i oktet su izveli Zaječev U boj i za sam kraj tamburaši su izveli instrumental Merrie Melodies Theme. Taburaškim sastavom je dirigirao prof. Josip Škvorc, a sviraju Goran Bužak, Andrija Kopjar, Vedran križnik, Bruno Lovaković, Rafael Mikec, Matija Novački i Tonći Ante Prizmić. Članovi okteta su Leonardo Šardi, Kristijan Tušek, Marko Domiter, Krunoslav Kolar, Marko Čolić, Toni Potrebić, Filip Čačković i Željko Nestić. Program su vodili Dario Kral i Franjo Faltak, dok je u pripremi programa sudjelovao Filip Čačković. Tehnički dio, koji je bio poprilično zahtjevan, odradili su Toni Aviani, Tomislav Sanić, Tomislav Dokoza i Mislav Mikac.
U pozdravnoj riječi rektor Anđelko Košćak, prema Isusovom upitu „Tko je majka moja, tko li braća moja?“ (Mt 12,48) koji je ujedno i geslo ovogodišnjih Otvorenih vratiju, istaknuo je kako su roditelji bogoslova od samoga Krista pozvani da sve više prepoznaju svoju ulogu i mjesto u životu svoga sina kandidata za svećeničko zvanje. A to je, da osim onoga što redovito čine, često s mnogo odricanja i žrtava – pružanje nužne i neopohodne brige za materijalno – da isto tako ne zanemare primjer istinskog vjerničkog života izraženog u redovitom slavlju Dana Gospodnjega, nedjeljnom slavlju euharistije, potom ispovijedi te svakodnevne molitve.
Uslijedila je riječ pozdrava bogoslova V. godine Leonarda Šardija koji se u vrlo srdačnom i simapatičnom tonu obratio svima nazočnima ističući nezaobilazno mjesto i ulogu roditelja u ostvarenju svećeničkoga zvanja njihova djeteta koje kao takovo uvijek je njihovo i njih kao zauzete i uzorne vjernike koji ih molitvom podupiru, svaki bogoslov – budući svećenik – itekako treba. Evo jednoga dijela Leova pozdrava: „Pozdravljam vas sve u ime bogoslova zagrebačke Bogoslovije. Hvala vam na ovako lijepom odazivu, jer i taj način pokazujete koliko Vam je stalo do nas. Svi vi izuzetno ste nam važni jer ste upravo vi jedan od najvećih poticaja i najvećih podrški na našem putu. Doista, svaka molitva izrečena u skrovitosti vašega srca, mnogo nam znači jer nam daje snagu da rastemo, prvenstveno kao ljudi, a onda i, nadam se, kao budući duhovni vođe hrvatskog naroda. I zato: mi vas još uvijek trebamo. Kroz svakodnevicu kojom prolazimo nailazimo na različite kušnje, probleme, borimo se s našim nesavršenostima. No, puno je lakše boriti se i dobivati životne bitke kad uz sebe imamo roditelje i prijatelje.“ Nadalje je Leo bio sasvim praktičan: „Smjestite se udobno u ove plave naslonjače. Nadam se da ćete uživati u pripremljenom programu.“ Potom još jedno srdačno i zahvalno obraćanje roditeljima, rodbini i prijateljima: „On (program) je samo mali znak zahvale za svu vašu žrtvu. Jer, svjesni smo da odvajate mnogo toga od sebe kako mi sami ne bismo morali u punom smislu riječi podnositi težinu životu, što bezbrižnije provoditi naše dane i kako bismo se mogli što mirnije pripraviti za životnu službu. Svjesni smo da postoje zasigurno i neprospavane noći ispunjene vašim molitvama i samo jednom željom da svećenik bude mi sin. Svjesni smo da u svojim obiteljskim domovima, kad nas nema, radite mnogo toga da naša svakodnevica bude bolja. I na tome vam iskreno hvala!“
Mons. dr. Tomislav Ivančić u svome predavanju istaknuo je važnost poznavanja sebe i drugih oko sebe, ispravno vredovanje sebe i drugih, a također biti svjestan kako je sve što jesmo i što imamo od Boga. Vrlo lijepo i sugestivno, privlačno i jasno, osvrćući se na iskustvo svojega zvanja i bogoslovske formacije te osobito vrlo značajne vjerničke nazočnosti svojih roditelja pružio je okupljenim roditeljim bogoslova vrlo jake i konkretne poticaje kako pratiti svoje sinove koje je Bog pozvao u zvanje s kojim se ni jedno drugo ne može usporediti jer se po svećenikovim rukama događa samo djelo Božje, svećenik sve čini u osobi Isusa Krista. Zato je potrebno da bogoslovske obitelji trebaju sve više postajati prave, istinske obitelji na sliku svete nazaretske obitelji u kojima na jedna osobiti način, po sinu bogoslovu, prebiva, živi, razgovara, smije se, radi, pomaže sâm Isus.
Drugi dio akademije bio je dramski prikaz „Niti čujem, niti vidim“ nadahnut životom poznate gluhonijeme osobe američke književnice Helen Adams Keller. Pod vodstvom prefekta dr. Ivana Dodleka bogoslovi: Goran Bužak, Ivica Gladoić, Dominik Glasnović, Matija Knok, Karlo Kruljac, Matija Novački, Kristijan Perić, Ivan Pernar, Toni Potrebić, Tomislav Šagud, Leonardo Šardi, Kristijan Tušek i Hrvoje Zovko, na veliko oduševljenje i divljenje nazočne publike, izveli su taj dramski prikaz. Osoba bez mogućnosti slušanja i gledanja, ostavljena, izrugivana, neprihvaćena, bačena na početak života polako je doticala uši duše i srca nazočnih u dvorani Vijenac kao snažan i jasan govor o poštivanju i ispravnom vrednovanju zdravlja kao dara Božjega, potom kako svaki tjelesni nedostatak može i treba biti prihvaćen i kao istinski dar Božji tj. Bog na osobiti način takove osobe uzima za svoje suradnike na putu obraćenja drugih.
Toga dana, u izvanrednoj glumi bogoslova i režiji vlč. Dodleka, kao da se u stvarnom smislu dvoranom Vijenac čula riječ same Helen Keller: „Ono najbolje i najljepše ne može se vidjeti, pa čak ni dotaknuti. To se mora osjetiti srcem.“ Da ono što smo slušali i neki govorili ili pak glumili o potrebi biti bližnji – „čuti i vidjeti“ ne ostane samo izgovoreno, a ne i konkretno učinjeno, potaknuli smo naše drage goste da se svojim dobrovoljnim prilozima odazovu za kupnju tricikla za jednu djevojčicu od 11 godina kojoj je to neopohodno potrebno poradi zdravstveno-terapeutskih razloga.
Nakon svečanoga programa u dvorani Vijenac krenuli smo u Katedralu gdje smo slavili euharistiju koju je predvodio rektor Bogoslovije u zajedništvu s ostalim odgojiteljima.
Rektor je, razmatrajući čitanja toga subotnjega dana, u propovijedi između ostaloga istaknuo: „Dragi roditelji, braćo i sestre, rodbino i prijatelji naših bogoslova Zagrebačke nadbiskupije, Varaždinske, Požeške, Sisačke, Bjelovarsko-križevačke, potom Hvarske i Dubrovačke biskupije, Vrhbosanske nadbiskupije i slovenske biskupije Novo Mesto vaši su sinovi, braća, unuci, rođaci i prijatelji u Bogosloviji u uvjerenju da ih je Bog pozvao, da su oni taj poziv u svome životu doživjeli kao stvarnost kojoj su isto tako stvarno, svjesno i slobodno odgovorili: Evo me! U Bogosloviji kao „zajednici na putu“ više puta su čuli prorokov poziv: „Hajde, vratimo se Jahvi!“ Naime, put prema svećeništvu protkan je brojnim kušnjama koje Bog pred njih stavlja, ali su tu također i brojne đavolske stupice! Stoga važno je čuti Božji poziv po prorokovim ustima „Hajde, vratimo se Jahvi!“ i naš – bogoslovov odaziv: „vraćam ti se Gospodine“ – upravo se tu očekuje vaša vrlo važna i nezaobilazna pomoć i podrška – i to u prvome redu molitvena, a također i u smislu odricanja, posta, žrtava, posvećivanja vremena svome sinu, razgovora. Nemojte u tome zakazati – bio vaš sin svećenik ili možda ne bio – on vas treba kao duhovno zrele i svjesne roditelje, vjernike, pred Bogom skrušene i ponizne.
Molimo dobroga Boga, da svi zajedno, kao vjernici svakodnevno dolazimo pred njega u iskrenosti srca, ne prijetvornosti i laži, da prihvaćamo sebe takvima kakovi jesmo i da budemo spremni na istinsko obraćenje srca i duše, da svoj pogled ne zaustavljamo samo na kiši ranoj i kasnoj, na jutarnjem oblaku i ranoj rosi, nego da idemo dalje i dublje u svojim odnosima prema Bogu i čovjeku, a da u isto vrijeme budemo zahvalni Bogu što nam sve te kiše i rose i još puno toga daje i „za ono za što ga ne umijemo moliti“.
Na koncu je misnoga slavlja roditeljima bila uručena apostolska pobudnica Evangelii Gaudium Svetoga Oca pape Franje koji pred nas i čitav svijet stavlja bezbroj poticaja koji su svi od reda ne samo neka lijepa nabrajanja, nego svaka riječ njegove pobudnice je povezana s djelom, sa životom, sa živim i konkretnim – tako važnim – odnosom s Kristom koji je tu s nama. Jedna od tih je slijedeći: „Kako je lijepo stati pred križ i klečati pred Presvetim i jednostavno biti u njegovoj prisutnosti! Kako je dobro za nas pustiti da on ponovno dotakne naš život i potakne nas da s drugima dijelimo njegov novi život! Tada se događa da „što smo vidjeli i čuli navješćujemo“ (1 Iv 1,3).“
Nakon zajedničkoga fotografiranja, na čemu zahvaljujemo fotografu Glasa Koncila gosp. Bernardu Čoviću, krenuli smo u blagovaonicu Bogoslovije gdje smo, nakon izrečene blagoslovne molitve, blagovali zajednički ručak, družili se, razgovarali do kasno poslije podne. Zahvaljujemo našim dragim časnim sestrama milosrdnicama i zaposlenicama naše Bogoslovije na svoj žrtvi oko pripreme kruha i ruha za ovaj prekrasan i važan događaj u bogoslovskoj formaciji.
Bog nam je podario lijepo sunčano vrijeme i time je radost susreta bila još veća i potpunija.
