U tijeku vremenskog perioda u kojem su bogoslovi prve i druge godine te članovi zagrebačke pontifikalne asistencije na duhovnim vježbama koje se već tradicionalno održavaju na otoku Košljunu, preostali dio bogoslovske zajednice, tj. bogoslovi treće, četvrte i pete godine, koji su duhovnim vježbama pristupili prošlog listopada, uputili su se u subotu 4. ožujka 2017., u jutarnjim satima, zajedno s rektorom Anđelkom Košćakom te prefektom Ivicom Cujzekom, na jednodnevni izlet u Udbinu i Zadar.
Putujući autobusom, u kojem su izmolili Službu čitanja te Molitvu jutarnje, u prijepodnevnim satima stigli su do prvog odredišta – Udbine, mjesta koje je smješteno u središnjoj Lici, a čiji je osobiti značaj, a i glavni cilj izleta, nacionalno svetište Crkve hrvatskih mučenika koja je izgrađena 2010. godine. Tamo ih je srdačno dočekao i pozdravio vlč. Josip Šimatović, župnik i čuvar tog nacionalnog svetišta, koji ih je ujedno, uz prethodnu zajedničku okrjepu, proveo i vrlo opsežno uputio u značajnosti svetišta. Hod prostorima svetišta započeli su ispred pročelja crkve gdje im je vlč. Šimatović objasnio simboliku vanjskog izgleda Crkve: od ulaza u crkvu do zvonika crkve. Usto, kao glavnog idejnog začetnika gradnje tog svetišta predstavio im je svetoga papu Ivana Pavla II. čiji je kip, izložen u hodajućem položaju što simbolizira hod ususret vjernicima koji hodočaste u svetište, postavljen ispred crkve. Potom, uputili su se prema spomen parku Crkve hrvatskih mučenika gdje se nalazi tzv. Zid memorije ili sjećanja, tj. veliki memorijalni zid uz kojeg se postavljaju Spomen-kamenja svih hrvatskih stratišta, mjesta pogibije i masovnih grobnica u spomen na sve koji su svoj život dali za vjeru i domovinu. Uz zid podignut je i spomen-križ, izgledom sličan Vukovarskom križu, u čast svim hrvatskim mučenicima. Udbina je mjesto koje se nekad zvalo Krbava, a osobito je značajno u hrvatskoj povijesti jer obuhvaća teritorij na kojem se, 9. rujna 1493., odigrala bitka, tzv. bitka na Krbavskom polju. Promatrajući prostor Krbavskog polja, vlč. Šimatović prisutnima je ukratko ukazao na okolnosti koje su se tada dogodile na tom polju pri čemu je vojska Hrvatskog Kraljevstva izgubila bitku od Turaka što je za posljedicu imalo veliko demografsko osiromašenje tih prostora s obzirom na broj poginulih. Potom su se uputili prema kripti, tzv. Učionici hrvatske povijesti, u sklopu koje je slikovito prikazan povijesni pregled nastanka svetišta, od prvih ideja do posvete, te su izloženi prikazi s biografijama poginulih svećenika s tih prostora. Nakon toga, uputili su se i u Muzej Crkve hrvatskih mučenika, koji se također nalazi u sklopu kompleksa, dva kata ispod crkve, a koji još nije u cjelovitoj postavi, no sadrži drvene mozaike svih značajnih osoba hrvatske povijesti te razne predmete od zaprežnih kola, plugova, saonica do predmeta koji su, u prošlosti, bili u svakodnevnoj upotrebi kućanstava tog kraja. Svima okupljenima je osobito pažnju privukao i kip koji prikazuje blaženog Alojzija Stepinca kao i Krbavski križ. Nakon toga, uputili su se u samu crkvu u kojoj je vlč. Šimatović ukratko predstavio umjetničke vrijednosti koje čine unutrašnjost tog sakralnog prostora. Ponajprije, oltar u kojem se nalaze moći bl. Alojzija Stepinca, zatim reljefni triptih akademskoga kipara Kuzme Kovačića, potom repliku Višeslavove krstionice koja se nalazi u središtu crkve, postavu križnog puta itd. Pregledom prostora crkve završio je hod kroz povijest i kroz spomenute prostore te su se potom svi uputili prema dnevnoj kapeli Kraljice Mučenika u kojoj je rektor Anđelko Košćak, uz koncelebraciju prefekta Ivice Cujzeka te župnika Josipa Šimatovića, predslavio euharistijsko slavlje tijekom kojeg je u duhu evanđelja dana i mjesta u kojem se nalaze, održao prigodnu homiliju.
Na temelju evanđelja te „subote nakon Pepelnice“ (Lk 5,27-32), koje govori o pozivu carinika Levija te o oštroj reakciji farizeja i njihova sužena gledanja glede onih što se mogu spasiti, rektor Košćak zaustavio se na dvjema stvarnostima.
Prvo: rekao je kako Levi koji se spominje u ovom Lukinom izvještaju zapravo evanđelist Matej te kako ni evanđelist Marko (Mk 2,15-17) kao ni Luka ne spominju imenom evanđelista Mateja u kontekstu njegova carinarskog života prije obraćenja dok sam Matej (Mt 9,10-12) u svom evanđelju u kontekstu svoga poziva govori o svojoj grešnoj prošlosti. To, kako kaže rektor, govori o tome kako kad netko drugi govori o nekom prije njegova obraćenja, ne želi istaknuti ono što je bilo loše u njegovu dotadašnjem životu, već je usmjeren na ono što je ta osoba nakon obraćenja, tj. na njegovu pripadnost Kristu. Nasuprot tome, kad netko govori o sebi i svjedoči vlastito obraćenje, onda vrlo rado govori o svom prijašnjem izgubljenom životu te preokretu koje je učinilo obraćenje. Tako upravo Matej govori o sebi u izvještaju kojemu je autor.
Drugo: zastao je nad posljednjom rečenicom evanđeoskog izvještaja koja glasi „Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje“. Ta rečenica govori kako Krist, s obzirom da je u Lukinom kontekstu izraz „pravedne“ ironija i znači „samoopravdane“, nije došao zvati one koji su samoopravdani, nego grešnike na obraćenje. To obraćenje (tzv. metanoia), kako kaže rektor, znači promjenu života, napuštanje svega i priključenje dobroj vijesti Isusa s njegovim prijateljima na gozbi.
Po završetku euharistijskoga slavlja, svi prisutni uputili su se na objed u obližnjem restoranu, a nakon toga, prema gradu Zadru. Putujući do Zadra, bogoslovi i prisutni odgojitelji izmolili su Deveti čas. Potom su, nadahnuti svjedočanstvom za vjeru i domovinu koje su mogli osjetiti prolazeći prostorima svetišta u Udbini, u domoljubnim pjesmama raspjevanom raspoloženju, stigli u Zadar gdje su pregledali, uz vodstvo, katedralu sv. Anastazije odnosno sv. Stošije, kako je naziva stanovništvo zadarskog kraja. Zadarska katedrala, u današnjem obliku, trobrodna je romanička građevina. Ujedno je i najveća crkva u Dalmaciji, a sagrađena je u 12. i 13. stoljeću. Promatrajući njezinu unutrašnjost, moglo se uočiti, a ujedno je tako i predstavljeno kako je monumentalna, kako je njezina središnja lađa tri puta šira od bočnih te kako je do 16. stoljeća bila posvećena sv. Petru. Nakon što su im ukratko predstavljene povijesne okolnosti te pojedine činjenice vezane uz katedralu, bogoslovi i odgojitelji zastali su nad pojedinim izabranim dijelovima prostora katedrale. Ponajprije, predstavljena im je kripta iz 12. stoljeća koja se nalazi ispod povišenog prezbiterija, a gdje se nalaze jaslice. Zatim, oltari koji čine unutrašnjost katedrale: mramorni oltar sv. Dominika, oltar posvećen dušama u čistilištu, zatim na kraju lađe mramorni oltar s mramornom oplatom lika Srca Isusova. U apsidi su svi okupljeni zastali pred mramornim sarkofagom sv. Stošije iz 9. stoljeća s natpisom biskupa Donata, zadarskog biskupa iz 8. stoljeća. Usto, tamo su se kratko zaustavili u molitvi te otpjevali pjesmu „Krist na žalu“. Osim spomenutog, bogoslovi su mogli vidjeti i faksimil šesterolisne krstionice, koja je srušena 1943., a obnovljena 1989. godine. Isto tako, okupili su se i u najstarijem dijelu katedrale, sakristiji koja se nazivala i kapelom sv. Barbare gdje su mogli vidjeti podni mozaik s prikazom dva jelena, a koji datira iz prve polovice 5. stoljeća.
Nakon razgleda znamenitosti katedrale, usprkos vjetru i kiši koja je otežala razgledavanje znamenitosti grada Zadra, bogoslovi su u sat vremena, u vlastitom aranžmanu mogli, osim katedrale, zastati nad još nekom znamenitosti, a ako ništa drugo, njegovati duh zajedništva ispijajući topli napitak u centru grada. Po završetku, kulturno i duhovno obogaćeni, u večernjim satima uputili su se prema Zagrebu. (mk)
