Kandidatura zagrebačkih bogoslova. U subotu, 12. ožujka 2016., u bogoslovskoj kapelici Presvetog Srca Isusova, devetorica bogoslova: Luka Besednik (Velika Erpenja), Ante Bojanić (Zagreb-Sv. Petar), Leopold Ćurčić (Osijek-Sv. Leopold Bogdan Mandić), Marko Dominić (Zagreb-Savica), Matija Novački (Lobor), Ivan Pugar (Zagreb-Sv. Josip), Majk Rušec (Vugrovec), Nikola Špiljak (Prišlin) i Matija Vragović (Krapina), primljeni su među kandidate Zagrebačke nadbiskupije za red đakonata i prezbiterata. Svetu misu i obred primanje među kandidate je predslavio mons. dr. Ivan Šaško pomoćni biskup zagrebački.
Primanje među kandidate za svete redove pojedinih (nad)biskupija svakako je jedan od radosnijih događaja upisanih na kalendare bogoslovije. Korak je to koji poziva mlade ljude, bogoslove, na jednu veću razinu ozbiljnosti i čvršće prianjanje uz evanđelje Isusa Krista. Tu ozbiljnost prepoznaje i pojedina partikularna Crkva prihvaćajući zamolbe samih kandidata. Zajednički je to hod svakog pojedinog bogoslova i Crkve koji svoju ishod – zaključak prijeđenoga i otvaranje novome – prima u konačnom ”Evo me!” izrečenom pred biskupom i okupljenom zajednicom Kristovih vjernika prilikom slavlja sakramenta reda.
Primanje među kandidate ukazuje na činjenicu da Crkva nije apstrakcija nego je čine pojedinci, zajednice, kulture i narodi vjerom povezani u novu obitelj. Zagrebačka nadbiskupija jedan je član te obitelji i s radošću prima one koji svoje najbolje godine usmjeravaju prema služenju Bogu i bližnjemu.
Sveta misa i svečanost primanja među kandidate slavljene su u bogoslovskoj kapelici Presvetog Srca Isusova. Misu je predslavio mons. dr. Ivan Šaško, pomoćni zagrebački biskup, u koncelebraciji rektora bogoslovije, odgojitelja i župnika Vladimira Drnetića (Lobor), Ivana Režeka (Velika Erpenja) i Ivana Rebića (Osijek). Na misi su uz bogoslove bile prisutne i obitelji i prijatelji bogoslova kandidata kao i mladići koji razmišljaju o svećeničkom pozivu, a koji su na bogosloviju došli na trodnevnu duhovnu obnovu. Riječ pozdrava uputio je rektor, preč. Anđelko Košćak. Nakon naviještenog evanđelja, mons. Šaško održao je prigodnu homiliju aktualizirajući riječ Božju i povezujući je sa svećeničkim životom. Istaknuo je kako Isusova riječ nužno donosi podjelu u narodu i to zato što ne ostavlja prostor nekom polovičnom odgovoru nego traži potpunu odluku za ili protiv. Na temelju donesene odluke, mogu se raspoznati oni koji na mjesto Božje riječi radije stavljaju sebe, ali i oni koji u prostodušnosti srca vide njenu istinitost te je prihvaćaju. To prihvaćanje nerijetko dovodi do odbacivanja, omalovažavanja i nepriznavanja dostojanstva i prava na mišljenje.
Stoga ne čudi da su i sami svećenici, pa i bogoslovi, često etiketirani i izloženi čitavoj lepezi neugodnih reakcija koje se kreću od sažalnog pogleda do odbacivanja. Ipak, svakodnevno iskustvo pokazuje koliko je svećenik i danas potreban i nezamijenjiv. Razlog leži u tome što svećenik nije tek običan čovjek, makar ga se tako nastojalo prikazati u suvremenoj kulturi, nego je nositelj onog Božjeg u svijetu.
Mons. Šaško na temelju toga istaknuo je kako nije jedino pitanje koje se postavlja ”što ja mogu dati Bogu” nego i što je to što Bog traži od mene, koje su to specifičnosti zbog kojih me zove i koji su to ljudi kojima će me po Crkvi poslati. U tom poslanju svećenik mora plivati protiv struje što nije znak tvrdoglavog suprotstavljanja svemu nego ustrajnog nasljedovanja istinitosti Božje riječi koju, kao što je već rečeno, mnogi ne žele prihvatiti. Zato u tom plivanju protiv struje nije moguće uspjeti sâm i poziv nije individualan nego uvijek uključuje zajednicu, ostvaruje se s drugima i za druge.
Po završetku homilije uslijedio je obred primanja gdje je svih devet kandidata izreklo i svoj kratki credo, promišljanje o svom dosadašnjem hodu i odluke za njegov budući nastavak. Upravo su ta kratka razmišljanja otkrila posebnost svakog bogoslova, koji svaki nosi svoja iskustva, obiteljska, društvena i vjernička, svoje nade i svoje sposobnosti kako bi ih utkao u živo tijelo i povijest Crkve. Crkva stoga s radošću prima svoje sinove, koje su mjerodavni i zajednica prihvatili kao prikladne, u svoje redove.
Po završetku misnog slavlja, nakon zajedničkog fotografiranja i brojnih čestitki upućenih novim kandidatima, slavlje se nastavilo u bogoslovskoj blagovaonici na ručku tijekom kojega su se vrlo lijepo i dirljivo mogli osjetiti ponos i radost obitelji i prijatelja koje su im „priuštili“ njihovi sinovi i prijatelji. Posebnu zahvalu, biskupu, odgojiteljima, obiteljima i kolegama, tim je putem u ime svih kandidata uputio Leopold Ćurčić istaknuviši posebnosti i ne-običnost izgovorenog ”evo me.” Oktet bogoslova je na kajkavskom jeziku izveo skladbu u čast „drvu križa Raspetoga“ što je izazvalo oduševljenje i bilo popraćeno pljeskom. Druženje se nastavilo u krugu obitelji i nakon ručka.
Svim kandidatima želimo obilje Božjeg blagoslova i ohrabrenja na njihovom daljnjem putovanju. (dk)
Slike možete pogledati na našoj flicker stranici:
https://www.flickr.com/photos/138629925@N07/albums/72157665795932181
Uvod i homilija u euharistijskome slavlju
Prečasni gospodine rektore Anđelko, hvala Ti za ovaj uvod u slavljenički trenutak, u kojemu pozdravljam Tebe i ostale cijenjene poglavare, drage sestre redovnice, te cijelu Bogoslovijsku zajednicu. Danas nas je Božji Duh okupio na ovo slavlje, da bismo bili u zajedništvu zahvalnosti i molitve za našu subraću koju primamo među kandidate za svete redove u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Dragi Luka, Ante, Leopolde, Marko, Matija, Ivane, Majk, Nikola i Matija, danas nam vaši životi i vaša spremnost govore o posebnosti Božjega poziva. S vama sam i među vama s poslanjem našega nadbiskupa, kardinala Josipa, kako bih primio vašu spremnost da u Zagrebačkoj nadbiskupiji živite svećenički poziv.
Pozdravljam vas, dragi roditelji, braćo i sestre, članovi obitelji naših bogoslova. Vi ste posebni dionici njihovih života i važna potpora njihovoj odluci. Zato je lijepo da ste u zajedništvu ovoga jednostavnoga, ali dubokoga i znakovitoga obreda.
Dragi admittendi, osim bogoslova, danas su u vas uprte i oči– nadamo se – budućih bogoslova, koji osjećaju titraj poziva. Neka im i ovo slavlje pomogne da taj titraj postane prepoznatljiv glas Krista-Učitelja.
A sada zastanimo, ispitajmo svoju savjest i molimo oproštenje grijeha, da bismo čista srca mogli zahvaljivati i slaviti Božje milosrđe.
Homilija
Liturgijska čitanja: Jr 11, 18-20; Iv 7, 40-53
I. Kako se približavamo Velikomu tjednu, u ritmu evanđeoskoga navještaja osjećamo da odnosi prema Isusu i odnosi među ljudima, zbog Isusa, postaju složenijima. Tonovi su napetiji, rasprave oštrije, osporavanja očitija. Vidljivije su i podjele i raslojavanja koja se događaju unutar pojedinih skupina.
Uzrok tomu je jednostavna činjenica da pred Bogom, pred najvažnijim životnim pitanjima ne mogu izdržati polovičnosti: polovični odgovori, polovični stavovi, polovične odluke.
Tako se pred stvarnošću Isusova ulaska u završni dio njegova djela otkupljenja ne može biti neutralan. Narav vjere, jednostavnost vjere koju traži naš Gospodin uključuje izbor. Ali, bez obzira na nužnost izbora, Bog se ne nameće, nego nam se nudi, prinosi nam se, prepuštajući nam da u slobodi srca i uz pomoć Duha Svetoga, odlučujemo. Pritom ne pomažu nikakva izvanjska čuda, zahvati, uvjeravanja, ako ne postoji raspoloživost u poniznosti i jednostavnosti.
II. To nam pokazuje Evanđelje. Pred istim činjenicama, vidimo da su Isusovi sunarodnjaci podijeljeni. Isusove riječi i djela u narodu stvaraju različita i oprečna mišljenja. S jedne su strane – što osjećaju mnogi – njegove riječi dragocjene, pune mudrosti i ljubavi. S druge su strane prijetnja onima koji se zaustavljaju na svome položaju i tvrda srca ustraju na sebičnosti.
Tako se gotovo na granici humora nalazi razgovor između stražara koji su poslani uhititi Isusa i glavara koji su ih poslali izvršiti taj zadatak. Vojnici izriču jednu jedinu rečenicu opravdanja zašto nisu postupili po naredbi; rečenicu koja sažima istinu o Isusu, koja je i njih dirnula: „Nikada nitko nije ovako govorio.“ Kao da su obraćenici, kao da su pošli za Isusom.
Zatvorenost srca, umišljenost i oholost, pred jednostavnim uvidom običnih ljudi, razotkriva svoje pravo lice. Koliko samo poniženja leži u rečenici: „Ali ta svjetina koja ne pozna Zakona – to je prokleto!“
Ovi su ljudi, kojima je povjerena služba da poučavaju i vode narod, zatvorili svoje srce i, umjesto služenja, izabrali udaljavanje od istine, radi sebičnih ciljeva. To bi se danas nazvalo ‘zloporabom položaja’. Svoj su lažni nauk iskoristili, da bi otklonili srca ljudi od Boga koji se objavio po prorocima, koji je vidljiv u Božjoj riječi, njima nadohvat.
III. Optužujući ljude, koji su susreli nešto što ne znaju protumačiti, da su prokleti, ostavljaju dojam da je njihovo znanje oslonjeno na Svetome pismu. Međutim, bilo je toliko znakova i proročkih uporišta da se u Isusu iz Nazareta ispunjaju Pisma. No, tvrdo srce to nije željelo vidjeti, nego je zauzelo stav koji susrećemo i danas – nametanje vlastite istine: Ako mi ne vjerujemo, ni drugi ne smiju vjerovati. Ako se mi s time ne slažemo, ne dopuštamo ni tebi da misliš i živiš drukčije. To nije služenje ni Bogu, ni čovjeku.
Kada su vjerski i narodni glavari odlučili da je njihovo viđenje jedini kriterij razlučivanja, i Sveto pismo je izgubilo svoju vrijednost. Morao je zašutjeti prorok Mihej koji govori o Betlehemu; morao je zanijemiti prorok Izaija koji piše o Galileji.
Tomu se usprotivio Nikodem, ostavivši nam mudar stav: Zašto osuditi nekoga ili nešto, ako ga ne poznajemo, ako ga nismo saslušali, ako nismo svojim iskrenim proučavanjem došli do uvida koji nam je moguć? Isus je trajno bio prosuđivan, osuđivan i konačno osuđen, a da nije učinio niti jedno nedjelo. Nikodem je u tome ozračju imao snage, vođen Božjim Duhom, ići protiv struje i nametanja mišljenja.
IV. Braćo i sestre, naš kršćanski poziv, naše svećeništvo i službe u Crkvi uvijek otkrivaju da smo poslani biti – nekad više, nekad manje – ‘protiv struje’. To nije stav ljudi koji su uvijek protiv svega ili koji namjerno traže protiv koga i protiv čega mogu biti, da bi se prikazali iznimnima, elitnima, posebnima i boljima od drugih. Nipošto.
Ta usmjerenost protiv struje proizlazi iz usmjerenosti prema Gospodinu; to je usmjerenost protiv ideologija koje u zemaljskoj stvarnosti, u životu bez Boga, traže ispunjenje i postavljaju ih kao vrhovni kriterij. To je usmjerenost protiv spletaka o kojima nam je progovorio prorok Jeremija; protiv privlačnih ponuda koje uništavaju snažno drvo, koje iskorjenjuju iz zemlje živih.
Živimo u društvu koje je u mnogočemu raslojeno i gdje nailazimo na ozračja koja pokušavaju ušutkati Božju, a naročito kršćansku prisutnost, namećući pojedine stavove kao jedine, pretvarajući ljude u bića bez vlastitih života i srca, bez vlastite prošlosti i čežnja.
V. Meksički književnik Octavio Paz Lozano (1914.-1998.) u španjolski je jezik unio razradbu zanimljive riječi koju na druge jezike ne možemo prevesti jednom riječju, riječ ‘ningunear’ (od riječi: ninguno – nitko; nada – ništa) – to je čin kojim se postiže da netko postane nitko. To je postupak koji su doživjeli stražari i Nikodem, a preko njih i drugi koji su susreli Isusa u otvorenosti srca. Rečeno im je da su: zavedeni, da su neznalice, da su svjetina i da su prokleti.
I mi, kao kršćani, osobito kao bogoslovi, časne sestre i svećenici, možemo doživjeti slične kvalifikacije. Vjerujem da ste i sami naišli na čuđenje, od onoga da se netko iznenadi da stvarno vjerujete u Boga, zatim još više da želite biti svećenici, pa do toga da vas netko preneražen pogleda sažalnim pogledom.
No, isto tako, a mogu reći još i više, nailazimo na odobravanje, na prihvaćanje, na ohrabrenje i molitvu. Zato je ovaj obred i svaki sljedeći koji vas vodi u svete redove takav da ističe vašu osobnost, vaša imena, vaše stavove, u istini vjere koju je Isus darovao Crkvi. I uvijek mi je lijepo doživjeti tu raznolikost koja ne dijeli, nego povezuje. U kakve je sve životne okolnosti ušao Božji poziv; kako je sve dodirnuo čovjeka, da bi ga učinio vrijednim! To može provjeriti svaki od nas u ovoja kapelici, u sasvim raznim životnim zvanjima i iskustvima.
VI. Vi, dragi admittendi, pred nas donosite ponajprije sebe i želite ovdje ostaviti, naglasiti neki komadić toga susreta s Bogom. Taj komadić, fragment jezgre vaše spremnosti, upućuje na otajstvo koje nadilazi svakoga čovjeka i koje nitko do kraja ne može izreći. U ovu se bogoslovijsku kapelicu slijeva bezbroj doživljaja, osjećaja, susreta, prostora, trenutaka. I to ne samo vaših. Niti naslutiti ne možemo sve što je u srcima roditelja, vaših najbližih.
Ako gledamo površno, čini će se da je to samo dio redovitoga tijeka koji predviđa formacija. Ali, ako zastanemo životno, otkrit ćemo ljepotu koja daje okus životu, koja nas povezuje s vječnošću i na koju se treba vratiti svaki put kad osjećamo umor i klonulost; kada nas dohvati kušnja vrijednosti našega poziva.
VII. Danas nerijetko vidimo pokušaje predstavljanja svećeničkoga zvanja u raznim medijima. Moram priznati da mi uvijek djeluje nespretnim i pomalo smiješnim, kada se svećenički poziv pokušava prikazati kao nešto sasvim redovito; kada se netko trudi isticati da smo i mi ljudi. Tako se velika većina toga vremena potroši na pokazivanje da svećenički i redovnički poziv nije ništa drugačiji od drugih.
Ali, on jest drugačiji, ne po tome što mi ne bismo bili ljudi, što ne bismo vrjednovali ono što drugi žive, nego zato što ima svoju specifičnost življenja za druge. Trebalo bi više naglašavati našu povezanost s Bogom, po kojoj i drugi otkrivaju da i u njihovim životima mora postojati ta povezanost.
I kada govorimo o svećeništvu, uz to što otkrivamo zašto mi želimo biti svećenici, valja se truditi osluškivati zašto Bog želi da budemo svećenici; s čime računa; gdje, unatoč našim slabostima, želi očitovati svoju jakost; gdje ono što se nama čini nevažnim, što izgleda da je ‘ništa’, preobražava u ‘nešto’, u vrijednost koja ljudima uprisutnjuje Boga. Svećenik će uvijek imati poslanje upućivati na Božju prisutnost, unositi Božju riječ i djelovanje u živote ljudi.
Vi, draga braćo, svoju kandidaturu živite u Svetoj godini milosrđa. I to ćete nositi u svome spomenu. Nosit ćete obilježenost papinstvom pape Franje koji je prije tri godine izabran za papu, noseći kao geslo riječi: miserando et eligendo. Preuzete su iz homilije sv. Bede Časnoga o pozivu sv. Mateja. Isus se prolazeći pokraj Mateja, smilovao i izabrao ga. Početak svakoga poziva jest milosrdni Isusov pogled i njegovo izabranje.
No, u tome pozivu nismo sami. Poziv je posredovan vjerom Crkve, ljubavlju onih koji nas otvaraju Bogu. Poziv u svećeništvo nije neko osobno postignuće, nego dio zajedničkoga poziva. Jednako tako, svećeništvo se ne živi u osami, bez osjećaja za druge, nego je osobito u naše vrijeme, važno vidjeti svećeništvo kao lijek protiv ravnodušnosti i neosjetljivosti. Svećeništvo je sjaj Crkve milosrđa. Vjernici to osjećaju, to očekuju i to žele svjedočiti, prepoznajući u svećeniku Božji dodir njihovih života.
Tu je važno biti čovjek, običan čovjek uronjen u ljudskost, svjestan svoje ograničenosti i grješnosti, ali jednako tako nositelj Božjega dara, neobičan po Božjoj neobičnosti.
Zahvaljujemo Bogu za vašu spremnost i neka vas jača na putu koji pokazuje da je svako mjesto, župa, obitelj iz kojih dolazite, svako iskustvo koje vas obilježuje dio Isusove Galileje iz koje dolazi Božje milosrđe.
Amen.
Ivan Šaško
