Hodam za onim „koji me ljubio i sebe predao za mene“ (Ef 5,2)
Još od starine, nova bogoslovska i studijska godina, započinje sa svečanim obraćanjem rektora Bogoslovije bogoslovskoj zajednici koje se kolokvijalno naziva „plenum“, a što upućuje na to da se tada nastoji reći sve što je bitno za novu godinu. Rektor za tu prigodu, osim što pozdravi nazočne i iznese pojedine statističke podatke, također pripremi kratko tematsko predavanje u kojem se osvrće na pojedine segmente formativno-duhovne naravi.
Tako je u prvome dijelu predavanja istaknuo odnosno značenje poziva kao događaja koji je u svojoj osnovi susret sa živim Bogom i time nosi značajke jedinstvenosti i izvrsnosti. Nadalje je napomenuo (podsjetio) na poznatu činjenicu kako Bog poziva one koje sam hoće (Usp. Mk 3,13), a poziva mnogo više nego što ih može slijediti poziv, a na pitanje „kada se događa poziv?“ odgovor jest da se Božji glas može protezati godinama, iako znamo da je poziv redovito povezan s godinama razvoja, a nakon poziva slijedi hod. Tu nam kao izvrsna slika jest ona Dobroga Pastira koji hoda naprijed, a njegovi čuju njegov glas i hodaju za njim – više slušajući, nego gledajući, a onaj koji korača ima najjače osjećanje života. Gdje to hodamo? – Kršćaninov je životni prostor Gospodin – njegova radosna riječ i njegovo djelo ljubavi i spasenja. Rektor je zapitao bogoslove: „Za što / za koga si se ti opredijelio, za čim ili bolje za kim si ti pošao…?“ te nastavio: „Je li to samo usklađivanje tvojih sposobnosti, mogućnosti, želja, možda ambicija, težnja za nekim postignućima, da budeš zapamćen i slavan… ili se radi o nečem drugom, a što to? Ta pitanja iziskuju odgovor…“
Rektor je u svom drugom dijelu predavanja naveo pojedine korake kojima čovjek prihvaća i mijenja samoga sebe, a taj zadatak – donošenje odluke, mijenjati samoga sebe – ne rješava se samo po tome da prihvaćam sebe kao takvoga, nego da prihvatim i ono što kao čovjek mogu biti i na što je u vjeri pozvan biti. Sve to ima svoje zakonitosti i dionice koje valja razlikovati i poštivati u njihovoj povezanosti i u njihovom slijedu. Dionice su sljedeće: opažanje i osjećanje potreba, želja, težnji, čežnji, strasti, napetosti… sve ono iz čega je satkan naš unutarnji život. Isto tako valja biti svjestan podražaja i izazova koji dolaze iz svijeta oko nas i biti svjestan svojih reakcija. Potom slijedi drugi korak, a to je priznanje: svu opaženu stvarnost valja otvoreno priznati takvom kakva ona jest i nazvati to pravim imenom. Nakon priznanja dolazi prihvaćanje: opaženu i priznatu stvarnost valja nam prihvatiti kao našu vlastitu: mi smo to, ona je dio nas, ona se tiče nas samih… Tek kao četvrti korak dolazi vrednovanje: o nečemu izreći vrijednosni sud je nuždan za rast i sazrijevanje osobe, on angažira cijelu osobu koja se izražava kroz svoju savjest te ju čini odgovornom pred samom sobom, pred drugima i pred Bogom. Nakon vrednovanja može se odabrati stav koji iziskuje aktivnost, trajnu napetost za dobro i istinu, ljubav i pravdu i tako redom te time u sebi raspoznaje Božji poziv – vjerujemo i postojano se nadamo na svećeničko zvanje.
Nakon predavanja rektor se osvrnuo na pojedine bitne sastavnice dnevnoga reda, godišnjega plana te pozvao na odgovoran i zauzet pristup i rad na svim područjima bogoslovske formacije za svećeničko zvanje. Na koncu je pročitao službe koje će pojedini bogoslovi tijekom godine obnašati na dobro zajednice. (Josip Biškup)
