Uoči misijske nedjelje u prostorijama Nadbiskupskog pastoralnog instituta u utorak, 15. listopada 2013. s početkom u 20:15 sati, održana je tribina na kojoj je gostovao don Danko Litrić, salezijanac , misionar u Ruandi, a kojoj su prisustvovali odgojitelji i bogoslovi Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu. Nakon kratkog uvoda i predstavljanja gosta od strane bogoslova Filipa Čačkovića i Darija Krala, don Litrić iznio je svoje doživljaje iz misionarskog života.
Svoje svjedočanstvo don Litrić započeo je mišlju kako se misionarom može biti bilo gdje prenošenjem Radosne vijesti drugima. Nikada nije mislio biti misionar, jer je smatrao kako to mogu biti samo sveti ljudi te kako je potrebniji svome narodu. Za vrijeme boravka u Rimu susreo se s misionarima i svidio mu se njihov rad. 1980. godine poglavar salezijanaca pozvao je dobrovoljce koji žele ići u misije u Afriku. Mnogi su strahovali od životinja i bolesti koje su harale Afrikom, ali don Litrić je odlučio poći u misije pod cijenu smrti. Poslao je molbu salezijanskom poglavaru koja je prihvaćena te je 1981. poslan u Ruandu. U kratkim crtama iznio je povijest misionarske djelatnosti u Ruandi, koja je započela 1900. godine, a 1919. zabilježen je i prvi mladomisnik u toj zemlji. Kada je don Litrić stigao u izuzetno siromašnu Ruandu, bilo je formirano šest biskupija, a zemlja površine upola manje od Hrvatske, ali sa preko 8 milijuna stanovnika, brojila je preko 40% katolika nakon 80 godina misionarenja. Kasnije su kao misionari došli i anglikanci, pentekostalci te prezbiterijanci.
Uz misionare svećenike koji se brinu za poučavanje stanovništva i dušobrižništvo, djeluju i časne sestre koje pomažu u njezi bolesnika. Don Litrić djelovao je u periferiji glavnog grada Kigali. U zemlji je bio velik broj odraslih koji su krštenje mogli primiti nakon četiri godine škole i kateheze, a djeca su se mogla krstiti samo ukoliko su im roditelji bili vjernici. Godine 1994. u Ruandi je izbio građanski rat, te su mu Talijani savjetovali da napusti zemlju. Međutim, don Litrić to nije htio učiniti jer je znao da ukoliko napusti župu da će stanovnici biti ubijeni. Jednog dana upali su pobunjenici u njegovu župnu crkvu, njega i suradnike zatočili podalje od vjernika, a vjernike poubijali. I sam je tijekom tridesetogodišnje misionarske službe dva puta bio zatočen i prijetilo mu se smrću, ali je preživio. Nakon spomenutog pokolja otišao je iz zemlje, ali se u nju vratio već 1995. te djeluje do danas.
Misionari, koji su večinom starije životne dobi, rade na tome da u Ruandi, ali i Africi općenito misionari budu domaći svećenici. Posebno ga raduje činjenica kako je u svojoj misionarskoj službi krstio mnoge koji su danas svećenici i časne sestre. Svoje svjedočanstvo don Litrić je završio mišlju kako su danas velike potrebe za misionarenjem u Europi, jer su crkve u Ruandi pune vjernika, dok se u Europi broj aktivnih vjernika uvelike smanjuje.
Po završetku svjedočanstva don Litrića, bogoslovi su mu uputili nekoliko pitanja vezanih uz poteškoće na koje je naišao u svojoj misionarskoj službi. Na samom kraju prečasni Anđelko Košćak, rektor Bogoslovije, poklonio je don Litriću nosač zvuka bogoslovskog okteta te kolektu koju su poglavari i bogoslovi prikupili za potrebe župe u Ruandi u kojoj djeluje. Rektor je u zahvalnom govoru naglasio bogoslovima kako trebaju imati spremnost i otvorenost prihvatiti svako poslanje u budućem svećeničkom životu, pa i ono misionarsko, ukoliko je to volja Božja.
