Dana 12. ožujka 2013. god. održan je tradicionalni teološko-pastoralni razgovor u bogoslovskoj biblioteci s početkom u 20:15 sati. Ovom razgovoru nazočila je skupina bogoslova i time potvrdila aktualnost i potrebu raspravljanja ove teme. Izlagač teme je bio bogoslov 5. godine Tihomir Ciglar koji je povezan s ovom problematikom jer je to tematika njegovog diplomskog rada.
Izlagač uvodi u temu opisivanje današnjeg društvenog stanja koji se očituje u krizi i neefikasnosti javne uprave. Situacija je kompleksna i traži se stav Crkve prema politici, kulturi, gospodarstvu i ostalim granama ljudske djelatnosti. U takvim složenim situacijama, napominje izlagač, svijet radije sluša svjedoke nego učitelje. Slijedeća točka jest identitet svećenika. Svećenik je osoba koja u ime zajednice ali i u svoje ime prinosi žrtvu Bogu a to jedino može biti u Kristu i po Kristovoj žrtvi na križu. Tako svećenik već po svojoj biti teži prema solidarnosti prema drugima. Dolazimo do ključnog pojma predavanja, a to je socijalno djelovanje. Prema anketi koju je proveo među bogoslovskom populacijom izlagač navodi definiciju s kojom se i on slaže kao potpunom a ona glasi: socijalno djelovanje jest društvena aktivnost u smislu konkretnog pomaganja, ali i zagovaranje za društvenu pravdu i poticanje na socijalne akcije. Socijalni nauk Crkve kao svoje glavno načelo ima pomoć čovjeku na putu spasenja. Svaki svećenik ima socijalni pastoral koji se sastoji od službe posvećivanja (sakramenti), upravljanja (financijsko upravljanje župom, caritas) i naučavanja. Današnji svijet nije sklon ali unatoč tome svećenik mora ući u dijalog s njim. Također, bogoslovi se trebaju pripremati za službu svećenika tako da traže Krista u siromašnima, bolesnima, grešnicima i nevjernicima.
Nakon iscrpnog predavanja uslijedila je rasprava. Naglašeno je kako pastoral ne smije zalaziti u političke sfere. Današnje aktualne teme su zdravlje, novac i osobni problemi, a sve to obuhvaća upravo socijalni nauk. Primijećeno je kako postoji bojazan da socijalno djelovanje ne bi bilo samo humanističko djelovanje a da izgubi sakramentalnu dimenziju. Naglasak se stavlja na laike jer su oni bliži potrebnima. Od njih bi trebale pristizati socijalne akcije. Također istaknuta je važnost i potreba dugoročnog plana i programa koji će uređivati cijelim karitativnim planom i rasporedom. Tu se nadovezuje problem jedinstva jer se stječe dojam kako je cijelo socijalno djelovanje nepovezano i nekoordinirano. Na samom kraju upućeno je pitanje svima nama na razmišljanje: kako mi odgajamo svoju socijalnu osjetljivost?