Rim, 18. ožujka 2020.
Bila je druga korizmena nedjelja. Išao sam, kao i obično, nedjeljom na župu u malo mjesto nedaleko Rima na staroj rimskoj cesti Tiburtini kojom je svojevremeno navodno prošao i sv. Petar te uz koju su neki kršćani u prvim stoljećima nakon rođenja Krista podnijeli mučeništvo. Jednoj mučenici iz tih vremena svetoj Sinforosi posvećena je i župna crkva u Tivoli Terme.
Slutio sam da će te nedjelje na misna slavlja doći manji broj vjernika. Tri dana prije zatvorili su škole, sveučilišta i vrtiće u cijeloj Italiji radi epidemije novog Corona virusa. U crkvi su bila poznata lica s kojih se odražavao zabrinut pogled prema svakom tko bi ušao u crkvu. Na svim misama koje sam slavio vjernika je bilo malo. Na misi na koju dolaze obitelji s malom djecom, bilo je te nedjelje samo troje djece. Te nedjelje stigao je i biskupov dekret kako do 3. travnja neće biti svetih misa te da svim vjernicima u biskupiji daje oprost od obveze dolaska na misu nedjeljom. Kao da se svoj tjeskobi i neizvjesnosti koju je svatko od nas u crkvi osjećao, niti u crkvi nije moglo izaći na kraj. Biskup je svojim pismom koje je svim vjernicima bilo pročitano pokušao dati riječi utjehe i podrške i preporučio molitvu, post i solidarnost. No, tada te njegove riječi nisu mogle proći gustu membranu zabrinutosti koja je zaokupljala ljudske misli.
Prošlo je sada već deset dana, kako sam slavio zadnju misu na župi. Pišem ovaj kratki tekst u sobi u Zavodu Germanicum et Hungaricum u Rimu i razmišljam o tome kako još nikada nisam doživio da u svim biskupijama u jednoj državi budu ukinute svete mise. Često razmišljamo i razgovaramo zajedno u Zavodu o cijeloj toj situaciji. Ulice Rima su prazne. Već je prošlo osam dana kako smo zbog izvanrednih mjera koje su na snazi u cijeloj Italiji, cijelo vrijeme u kući. Izlazimo jedino onda kada trebamo do dućana ili radi neke druge nužne potrebe. Prvih dana bilo je teško vjerovati i prihvatiti ovo stanje. No, obveze i program u kući pomogao je održati i dalje normalan ritam, nastaviti i dalje raditi. Mnogi profesori nastavili su držati predavanja putem interneta. Šalju nam materijale i upute kako ćemo izvršiti svoje studentske obaveze i zaslužiti ECTS bodove. Jer je još uvijek vrlo neizvjesno do kada će ovakve mjere biti na snazi. Slavimo mise svakog dana, sjetimo se često onih koji takvu milost tijekom ovog stanja nemaju. Pratimo potrebe i inicijative koje dolaze izvana. Tako će se neki priključiti i doniranju krvi koje također nedostaje u rimskim bolnicama. Drugi će nastaviti nositi nedjeljom navečer hranu beskućnicima u našoj okolici. Opet neki drugi će se zauzeti za popravak i održavanje stvari u kući. I ovo je situacija koja se u mnogočemu za naš zajednički život, ali i za svakog pojedinog otkriva kao plodonosna. Ali i teška…
Pogled nam se polako usmjerava prema našim domovinama u koje sve ovo tek dolazi. I zanimljivo uvijek s istom iznenađenošću i sporošću što nositelja vlasti, što ponekih pojedinaca koji nikako da dovoljno brzo shvate ozbiljnost situacije. Kao da nam je ovaj mali Corona virus svojim nesvjesnim djelovanjem, nepoznavanjem državnih granica i nacionalnosti pokazao koliko smo zapravo s jedne strane zatvoreni u sebe i s druge strane podijeljeni međusobno. Mi ljudi, koji smo danas bolje nego ikada prije povezani prometnim sredstvima, socijalnim mrežama, pristupom informacijama zapravo smo duboko podijeljeni. Svatko misli na svoje. A da je možda u ovoj konkretnoj situaciji bilo malo više obazrivosti i pomoći onima koji su se prvi suočili s krizom koju izaziva novi Corona virus, moglo bi se bolje odreagirati i na kraju zaštititi se. To da svatko misli na svoje, još jače dolazi do izražaja kada se shvati ozbiljnost situacije. Stvaraju se redovi pred dućanima te kupovina zaliha namirnica izaziva lančanu reakciju i gotovo nestanak robe s polica dućana. Sve već viđeno ovdje u Rimu. I kada ovdašnje iskustvo potvrđuje nepotrebnost te reakcije koja posljedično nepotrebno izaziva paniku, jer namirnica u dućanu i dalje ima, to se sve ponavlja u drugim zemljama koje se s epidemijom tek susreću. Nesvjesno, kao i uvijek u svom djelovanju, novi Corona virus pokazao nam je jasno koliko smo podijeljeni.
No, kao vjernici vjerujemo da se ništa ne događa izvan Božje ruke. Ne može Božjem sveznanju nešto biti skriveno, bilo u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Neki su u ukidanju misa vidjeli znak i nemoćnosti Crkve, vjernika pred ovom situacijom. Neki vjernici nisu htjeli prihvatiti ovu odluku, djelovala mi je kao kapitulacija bez bitke. No, iako vjernici ne mogu sudjelovati na misnim slavljima, mise se i dalje svaki dan služe. Ovdje u Kolegiju njih nekoliko na dan. Isus će naći način i doći do svojih i onih koji su ga potrebni. (A tko nije?) Ništa se ne događa izvan njegovog znanja i ništa se ne događa, a da On nije prisutan. Zato, ne, Crkva, (mi vjernici) nije nemoćna. Crkva nastavlja svoju zadaću širenja kraljevstva Božjega, zapovijed ljubavi prema bližnjemu i prema Bogu koji nam je prvi objavio svoju ljubavi izliječivši nas od najteže bolesti – grijeha. Zato se trebamo sjetiti kako razboritošću i odgovornim ponašanjem možemo i drugome pomoći da doživi ovo vrijeme kušnje kao milosno vrijeme Božje blizine. On nas nikada ne napušta. Već nam progovara kao nekada kršćanskoj zajednici u Rimu izmučenoj progonima, ubojstvima, strahovima i tjeskobama, riječima sv. Pavla: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“ (Rim 8,35-37) Zato, hrabro samo. Ili, kako bi mi često na kraju duhovnog razgovora znao reći p. Vjenceslav Mihetec: „Pamet u glavu, ljubav u srce i molitvu u dušu“.
vlč. Nikola Tomašević
