Teološko-pastoralni razgovor na kojem su razmatrane Stepinčeve propovijedi, govori i okružnice koje se odnose na vlasti Stepinčeva vremena kao i svjedočanstva iz vremena koje je Stepinac proveo u izolaciji.
Program „Koracima blaženog Alojzija Stepinca“ upotpunio je još jedan u nizu teološko-pastoralnih razgovora kojima je tijekom ove godine osnovni cilj ocrtati lik blaženog kardinala. Stoga je u utorak 24. ožujka 2015. u večernjim satima održan teološki-pastoralni razgovor s naslovom Nad mrtvilom i pustoši duha i neljudskosti … „svjetlost jarka osvanu“. Održani susret osmislila je duhovna grupa Sveti Leopold Bogdan Mandić.
Pri prvom pogledu na naslov susreta, možda se i ne može se naslutiti o čemu je riječ, no tema susreta sadržana je u izlaganju pojedinih Stepinčevih govora, propovijedi, okružnica koje su njegov pogled koji je ujedno i pogled Crkve na postupanje vlasti iz njegova vremena. Usto, susretom se nastojalo ukazati i na svjedočanstva iz vremena koje je Stepinac proveo u izolaciji u kontekstu čega se nastojalo naglasiti kako je unatoč tamnovanju, zatočeništvu, patnji, bolesti, represiji, zabrani, psihičkom maltretiranju, trovanju u kojem se našao uočljivo kako se istina Istine i Istinitoga ipak probijala.
Na svakom dosad održanom teološko-pastoralnom razgovoru način na koji se prikazivala tema susreta je na svoj način bio specifičan. Upravo tako je bio specifičan i ovaj održani susret. Nakon uvodne molitve, kako bi se dočaralo mrtvilo i pustoš duha i neljudskosti u Stepinčevom vremenu, ugašena su svjetla te je tematika izlagana na meditativan način. Prije nego je svaki od članova interpretativno pročitao riječi iz nekih propovijedi, govora i okružnica blaženog Stepinca, upalio je svijeću kao znak one svjetlosti kojom se željelo prikazati kako je unatoč mrtvilu i pustoši duha prisutnom u Stepinčevu vremenu, ipak svjetlost jarka osvanula kroz njegovo djelo.
Tako su pročitani dijelovi iz propovijedi u prvostolnici na blagdan Svih Svetih iz 1. studenog 1941. iz koje je istaknuta Stepinčeva misao: Ljudskom društvu manjka kultura srca; a to je konačno duša svake istinske kulture i bez ne se ne može uopće govoriti o kulturi čovjeka ni o kulturi naroda. Pročitani su i dijelovi iz propovijedi u katedrali izrečene 31. prosinca 1941. gdje je Stepinac naglasio kako glas Boga u zbivanjima sadašnjice progovara glasnije nego ikada te pozvao riječima: poslušajmo ga (Boga) dok ima vremena! Iz propovijedi u prvostolnici prigodom obljetnice krunidbe pape Pija XII. iz 14. ožujka 1943. istaknuto je kako je bez sumnje jedna od najtežih zabluda našeg vremena, da je vrijednost ljudske osobe spala na ništa. … s padom vrijednost čovjeka ne može se pomiriti ni jedan normalni ljudski mozak. Iz propovijedi iz 31. listopada 1943. istaknute su Stepinčeve riječi kojima govori kako Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Iz propovijedi koju je Stepinac održao pred akademičarima prigodom uskrsne ispovijedi i pričesti 26. ožujka 1944. istaknute su Stepinčeve misli: Ako je pak u svim vremenima slušanje Božje riječi bilo od tolike važnosti za čovjeka, a ono je sigurno danas još više nego ikada prije. Pri osvrtu na izjavu u tijeku istražnog postupka od 20. rujna 1946. istaknuta je Stepinčeva izjava: Sve u svemu sloboda savjesti koju vi propagirate samo je jedna velika iluzija i pijesak u oči neupućenima. Posljednji, sedmi pročitani tekst odnosio se na Stepinčeve misli o komunizmu koje su upisane u dnevnik Josipa Vranekovića, a Vraneković na njih zaključuje riječima: Nije li upravo Stepinac onaj pravednik-Mojsije, koji ne samo diže ruke, nego i trpi za nas!
Nakon sedam pročitanih tekstova, uz Adagio for strings Samuela Barbera, bilo je upaljeno sedam svijeća na čiju je simboliku ukazao voditelj duhovne grupe, Danijel Hačko, inače bogoslov četvrte godine. Zaključio je riječima: … Unatoč teškim trenucima kako za hrvatski narod i za cijeli svijet u vremenu Drugog svjetskog rata i vremenu komunizma, blaženi Alojzije palio je svjetla u tami opće mržnje, zla i razaranja ljudskih duša. Njegova vjera u Božju pobjedu svjetla nad tamom bila je poput ovih svijeća koje smo večeras zapalili. On je svojim govorima i opomenama pozivao na istinu i tako palio svjetla u ljudskim dušama kako za svog zemaljskog života, ali isto tako i danas. Njegovo je svjetlo vjere i istine koje daje Bog zablistalo goneći tamu iz ljudskih srdaca i umova. Sedam svijeća sedam je darova Duha Svetoga koji vode čovjeka k spoznaji istine, sedam je svetih sakramenta koji su vidljivi znak nevidljive Božje prisutnosti, a jedan je Trojstveni Bog koji se proslavio u blaženom Alojziju Stepincu.
Nakon iznesenog zaključka, uz sedam već upaljenih svijeća, upaljeno je svjetlo čime je započela rasprava i iznošenje misli pojedinih prisutnih bogoslova i odgojitelja vezanih uz temu susreta. Uz molitvu za proglašenje svetim blaženoga Alojzija susret je zaključen druženjem u prostorima duhovne grupe Sveti Leopold Bogdan Mandić gdje je bogoslov druge godine Majk Rušec, također član duhovne grupe, pripremio različite slastice za sve prisutne. (mk)
