U četvrtak, 12. travnja 2024. godine, na spomendan sv. Stanislava, biskupa i mučenika, svečano euharistijsko slavlje u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu predslavio je vlč. Josip Špoljarić, mladomisnik i nekadašnji član bogoslovije. Slavlje je proslavljeno u zajedništvu s cijelom bogoslovnom zajednicom, na čelu s odgojiteljima, te đakonima koji se ovaj tjedan nalaze u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu radi nastavka formacije, tj. u sklopu pohađanja Đakonske pastoralne godine.
Vlč. Špoljarić se na početku homilije osvrnuo na prvo čitanje iz Djela apostolskih rekavši kako nam se može činiti da je Petar propustio predavanja iz katehetike i metode evangelizacije. „Umjesto radosti, finoće i pokazivanja prihvaćanja, popust sjekire položene na panj, ne libi se iznijeti istinsku kerigmu.“ Petar se ne boji, upire prstom na Židove i iznosi temeljno Evanđelje, sažetu i jasnu radosnu vijest, vijest koja mijenja život. Riječ „evangelion“ se izvorno odnosi na proglas cara, a ona ne mora uvijek biti radosna vijest, jer osim što može proglasiti pobjedu ona može pozvati i na rat. No ono što je važno, to je da nakon tog carevog proglasa, čovjekov život ne može ostati isti, nego se mijenja.
„Ono što evanđelje čini Evanđeljem je da se radi o poruci visokog autoriteta o promjeni života, a ne samo o ugodnoj ili radosnoj poruci.“ Evanđelje je radosna vijest samo ako nas može spasiti iz nereda u kojem se nalazim, iz tame i zbunjenosti i uvesti nas u svjetlost i istinu. To je Božji proglas, a onaj tko ga prenosi on govori potaknut od Boga, govori Božjim Duhom. Tako i Krist dolazi s Neba, govori Božje riječi, kao svjedok Božji.
Djela apostolska nam govore o Petrovoj odvažnosti svjedočenja, upravo za tu Božju istinu čak i po cijenu mučeništva. Petar se ne boji suprotstaviti zemaljskima za proglas je primijenio njegov život. Upravo poput Petra, bio je i svetac, mučenik kojeg i danas slavimo. Sv. Stanislav rođen je 1930.g. Postao je svećenik, kasnije i krakovski biskup. Svojim primjerom doveo je do mnogih obraćenja laika i klerika. Svoje govore je najviše usmjerio protiv zlobe seljaka i protiv kralja Boleslava II. koji je vodio nepravedne ratove i koji je kao i David učinio preljub. Sv. Stanislav je bio u jednom trenutku optužen za izdaju, no nije se pred kraljem susprezao za Božju istinu te je čak ekskomunicirao i samog kralja. Na kraju, mu je kralj za vrijeme mise odsjekao glavu. Zanimljivo je da se to dogodilo za vrijeme Euharistije.
Euharistija je izvor snage za življenje vjere, kako uči crkva. To je mjesto gdje je Stanislav jačao svoju vjeru. Mogao se suprotstaviti zlu i nepravdi jer je prije svega bio homo liturgicus, čovjek liturgije, biće liturgije. I svećenik je homo liturgicus. Onaj u čijem je središtu života Kristova žrtva križa koja se slavi na oltaru. Svećenik crpi svoj život iz euharistije i on stoji jedino pred Kristom kao što molimo u II. euharistijskoj molitvi: „Stojimo pred tobom i tebi služimo“. To je njegova svrha.
Vlč. Špoljarić je naveo kako mu od Velikog petka stoji misao i slika prostracije koju je povezao s riječima pretvorbe. Svećenik djeluje in persona Christi i preko njega vrši službu. Iz jednog drugog kuta, svećenik i u svoje ime također izgovara riječi: „Ovo je tijelo moje, koje se za vas predaje“. „Što mi je nekako najjasnije u tom činu prostracije koji sam kao i svi svećenici, obnovio na Veliki petak.“
Kao što se Krist predao za čovjeka, tako se i svećenik predaje Bogu, pokorava mu se, da njega svjedoči, da cijelo svoje biće predaje jedino Bogu. „Ako svećenik nije liturgijsko biće, ako nije temeljito prožet Duhom, snagom i svrhom liturgije, onda je pitanje kako može živjeti u punini svoj krsni i svećenički poziv i biti pastirski svome narodu.“ U predanju sebe on u potpunosti nasljeduje Krista. I stoga, dopuštajući Kristu da kroz njega izgovara i čini te riječi, svećenik može i sam to izgovarati i činiti i to bi trebao biti svećenikov stav – služiti Bogu i predati cijeloga sebe, čak i pod cijenu mučeništva. Ne možda krvlju, kao apostoli, ali na svaki drugi način. Jer svaki put kada svećenik uzlazi na oltar da bi stajao pred Bogom, čini istu žrtvu kao i Krist da bi se dao za ljude. Na tom oltaru on crpi svoju snagu i daje mjesta samo Bogu, daje mu prostor za djelovanje i slobodu da vlada njegovim životom. A svećenik zna da jedino od toga može živjeti. „Kao Leviti bez zemlje, živi jedino od Boga, da bi živio za Boga i za čovjeka. To je svećenikova hrana: Božja riječ i Tijelo te riječi.“ Tako da zaista istinu govori sv. Ivan Marija Vianney da je svećeništvo ljubav srca Isusova, jer se svećenik hrani tom ljubavlju Srca Isusova. Hrani sebe, da može sebe razdati drugima.
„Neka svećenicima u pomoć bude i sveti Stanislav kojeg danas slavimo, ali i kraljica Neba koja je upravo pod križem sačuvala svoju čvrstu vjeru i predanje Bogu te za nagradu doživjela radost Uskrsa.“
Zajedništvo je nastavljeno i nakon Euharistije zajedničkom večerom.
TEKST: Dominik Čaušić
FOTO: Krunoslav Lukšić
