Mnogi su već dani prošli, moja braćo i sestre, predragi moji hodočasnici, otkako vam želim napisati zapise sa svoga puta. Kako to obično biva, sve je zapravo počelo u našim srcima… ili barem mi tako mislimo, jer kako to kaže pjesma Kristov put: „Život Božji duše naše, puni nadom vječnog sjaja…“ Potaknuti tim sjajem Božjega Života i mi smo se prije tri godine odvažili na jedan mali put – put do Majke Božje Bistričke. I tako je počeo jedan novi običaj koji se kroz različita doba, dragi Kristovi hodočasnici, ponavlja u znak zahvale za prijeđene staze na našem bogoslovskom putu – od sretnih trenutaka, obogaćenja zajedničkoga života, studija, ali i onih iskušenja kroz koja svaki Kristov vjernik prolazi, a tako i bogoslov.
Slično kao i tada, i ove godine misao se javila odjednom, prvo između moje braće bogoslova, Hrvoja i Krešimira, a potom, ne znajući da su oni o tome raspravljali i ja sam predložio Hrvoju tu istu nakanu – da u znak zahvale prikažemo dragome Bogu jedno malo hodočašće, njegovoj službenici Djevici Mariji koja nas svojim zagovorom prati. Obično kada navale bure i oluje ispitnog razdoblja, teško se dogovoriti i za pravi trenutak polaska– onaj kairos kojeg treba uhvatiti i iskoristiti kao sretan trenutak. No, zajedničkom nakanom da se to ostvari – odlučili smo krenuti u četvrtak, 20. veljače 2020. godine. Obično se na takve puteve, osobito u ovo vrijeme kada noć svoj plašt tame brže širi i tako pokušava sakrit svjetlo Sunca, ljudi odluče krenuti ranije. Zajednica hodočasnika od sedam ljudi odlučila se žrtvovati i krenuti nešto kasnije – kako bi naša radost bila potpuna jer neki imaše kušnje znanja u onom Domu gdje se uče svete znanosti. I kada smo se skupili – puni nade vječnoga sjaja da ćemo za Kristom na ovom malom hodočašću – krenuli smo ususret našoj Majci koja nas sa svojim Sinom čeka na Nebesima. Tako vam je, dragi hodočasnici, ovo naše malo hodočašće, samo jedna metafora našega života – što se vijuga kroz gorske brijege idući sad gore, sad dole, prateći oznake sad lijevo sad desno, dok ne dođe do Marije Bistrice, svoga zadnjega cilja…
Blaženome kardinalu Alojziju Stepincu došla je tako ususret skupina od nas šestorice hrabrih. Predvođeni ocem rektorom, preč. Anđelkom Košćakom, bijahu još tamo Marko, Krešimir, Hrvoje i Mijo, a ni ja se u pozadini nisam krio. Najprije smo se na njegovom grobu u našoj Prvostolnici pomolili dragome Bogu prikazujući Mu molitvu za proglašenje svetim ovog Bistričkog romara, koji nas isto čeka u Kraljevstvu Božjem sa našom Nebeskom Majkom. Od blaženikova groba smo krenuli oko desetog sata. Većina je nosila terete na leđima svojim i štap što oslonac ti pruža kada uspon bude teži te brdo pokaže da i ono ima zube. No, jedan od hodočasnika ipak se isticao – noseći samo ono što mu treba – vedar duh, dobru volju, svoje srce i malenu torbu neznatnih dimenzija što se stavlja oko jednog ramena – nasljedujući Kristov poziv da u trci navještaja Kraljevstva Božjeg nosimo samo ono što je zbilja nužno. I u tramvaju na putu prema Sljemenskim stopalima, Bikčevićevoj stazi, javi se jedna dobra duša te na Hrvojev poticaj i ona odluči krenuti s nama preko Sljemenske gore do naše Bistričke Zore. Odmorili smo tako malo od tramvajskih pruga, dok ne dođe Ana te onda krenusmo. Penjali smo se polako – čas u pjesmi, čas u priči, čas u šutnji i molitvenom žaru, zahvalni Bogu na prirode daru. Prijeđosmo tako izvor vode, a ususret, iz suprotnog smjera spuštali su se i dragi ljudi, pozdravljajući rado ovu malu zajednicu romara. Korak po korak, preko kamena gola, ali i onog zaogrnutog mahovinom i lišćem, kroz šumovite puteljke, došli smo do odmorišta malog – drvene sjenice što ugostila je samoću i nekog starijeg čovjeka što je uživ’o u prirodi lijepoj. Otišla je samoća brzo čim smo rekli: „Hvaljen Isus!“ Međutim, i tada starac, što bijaše tamo, ostade u tišini svojih misli dok pokraj njega i podno sjenice krenuo je razgovor i smjeh… Zov dana tjerao nas pa krenusmo dalje. Dođosmo do križanja – prema Puntijarki ili Hunjki – pitali smo se: „Kuda sada?“ Odlučismo se za malo drugačiju rutu, znajući da nas tjeraju kazaljke sa sata. Direktno prema Hunjki, tom kraćom stazom, uputismo se rado… I tako, prijatelji moji, kroz puteve šumske, prekoračili smo preko potoka malog al’ dubokog pa krenusmo uzbrdicom većom što čekala nas rado – „U mrava se pretvori“, doviknuh mis’o, što poznaje je društvo naše, pred tegotnim usponom nekim što s vrha nam maše.
Kad krenuli smo naprijed, htio sam se i ja malo nasamo odvojiti… Uživao sam u prirodi i hladnoći te visine da mi se ne samo tijelo, već i duh tamo vine… O kako se u prirodi mogu vidjeti tragovi Božjeg stvaranja. Bez obzira na opustjelo granje stabala i što bijaše mraz pod nogama mojim, i što iskakale tek su krošnje zimzelenog drveća, i nekako sve se činilo pusto i tiho – no, sve bijaše skladno i kao da stvaraše neki skladan pogled, kao harmoniju neku molske glazbe valjda, što prolazi kroz uho i u tiho i sumorno večer nekog dalekog kraja u smiraj te vodi. I razmišljah kako već pogledom na to stvorenje, očitovala mi se ljubav Božja – koja nadmašila svaku je cijenu u riječi i djelu Raspetog Gospodina Isusa Krista, jer: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko položi život svoj za prijatelje svoje…“ (Iv 15,13) Odzvanjale su tako i te riječi u mislima mojim dok gledao sam prirodu, pitajući se o boli što ju je podnio Bog kad dignuo se čovjekov čin obavit u grijeha dimu. Bez obzira na sve to, On dođe k nama – da ne ostavi u toj patnji i smrti čovjeka potpuno sama. Htio ga je vidjeti u svome životu, očitujući nama tako svoju dobrotu – ne prepustivši nas snovima smrti, već ispuni obećanja da će i nju o uskrsnuću strti… Shvatih da sam otišao od društva predaleko, pričekah druge i zapitah se: „Gdje je nestao čovjek?!“… Uskoro smo bili svi zajedno i zastasmo u planinarskom domu Hunjka te ubrzo čuli: „Hvaljen Isus i Marija!“ Bile su to riječi upućene svećeniku, sljemenskom župniku p. Koradeu DI. Odzdravivši: „Uvijek bio hvaljen!“, popričasmo nakratko s patrom, a potom i za svojim stolom okrijepismo svoja tijela. Za stolom je bilo uobičajenog „obilja“: sendviča i banana, datulja slatkih i smokava suhih. Uzevši tako podulju stanku, odmorivši noge od uspona teškog, krenusmo dalje na put Božji. Čim smo izišli čekalo nas raspelo s desne strane gostinjske kuće – zastasmo, napravili znak križa, kratkom molitvom „Hvaljen budi Isus Krist, raspeti naš Otkupitelj…“ započesmo s Isusovom Majkom razmišljati o otajstvima muke i bola njezina Sina.
Usred molitve, naiđosmo i na lugare što radili su i tako zarađivali za kruh svoj – i zbilja kad razmislim, dok vam pišem ova sjećanja – tek sad vidim kako se težak taj rad, sjedinio i s molitvom našom. Da nas ne omete u molitvi zvuk šumarskog vozila koji bučao je jako, kratko utihnusmo. Nakon molitve, kroz šumu vinula se pjesma, a poslije i duljeg hoda, dođosmo do Gorščice, tražeći da ostanemo i odmorimo malo baš k’o stado malo na livadi nekoj. Svatko je podijelio što je imao od hrane, a došao je i mačak po zalogaj svoj… Zahvalni Bogu za darove koje nam je dao, krenuli smo dalje…. Taman tada, dušmanin udari da omete u hodočasničkoj nakani suputnicu Anu – i dok se Ana nećkala, hoće li produljiti dalje – ili krenuti na zbor Beatus, rekosmo joj: „Ostani s nama, zamalo će večer – do Bistrice hajde!“ I prebrodi ona tako i tu kušnju. Raspravljali smo putem teme razne: o životu, o pozivu, o vjenčanju, o pjesmi i putu, a stvorila se rasprava i o novom stvoru (usp. Gal 6,15) – da li je samo čovjek ili pak cijeli svemir: zvijezde, kopno, uzburkano more, kamen, travka, mrav… – „uznemireni“ kaosom (grijehom) – obnovljen, otkupljen… to u tajni ostaje skriveno…
Dođosmo ubrzo do pogleda na istok Zagreb-grada i zabilježismo trenutak hodočašća ovog. Dok smo putem kročili dalje i naišli na kip bl. Lojzeka, Bistričkog romara – na maleno tamošnje zvono pozvoni rektor i tako nas k molitvi pozove. Nastavivši dalje, pomalo nesigurnim putem, na nebu se polako razlijevaše nijansa crvene boje i tako nas upozori da ćemo uskoro upasti u mrak kojeg se ponekad i najhrabriji u divljini šume boje. I dok su nam zamrznuto blato i lišće bili pod nogama, a oko nas sve hladniji zrak, žurili smo prema Lazu da nas ne uhvati mraka neki kobni znak. Taman, pred zalazak Sunca, iskoračili smo na cestu i unišli u odmorište. Vlasnica odmorišta pružila nam je svjedočanstvo o svojoj majci. Naime, njena majka, kao mlada djevojka, u svojoj je obitelji svjedočila o mnoštvu ljudi, među kojima je bila i ona, koji su nazočili sprovodu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali. Krenuli smo dalje od Laza preko Podgorja Bistričkog do Marije Bistrice i molili krunicu, a potom i otpjevali: Majko Božja Bistrička, Zdravo Djevo, O mila Majko nebeska i druge pjesme posvećene našoj Bogorodici Djevi. U Mariji Bistrici dočekala nas časna sestra Klara, otvorivši nam vrata sakristije – gdje smo ušli u Baziliku i u ophodu oltara i kipa Majke Božje Bistričke prikazivali molitve Bogu, ali i molbe onih koji su se preporučili u prošnje ovog malog stada. Nakon trostrukog ophoda nakratko smo sjeli i iznijeli svoje prošnje, a potom nas je rektor, nakon molitve za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca i pjesme K suncu prosi, blagoslovio blagoslovom romara svećenika. Oprostismo se od majke zapjevavši pjesmu što Alojziju blaženom našem bijaše veoma draga Ljiljane bijeli nebeskog kraja… Zahvalili smo tako Bogu i Nebeskoj Majci te blaženom Alojziju Stepincu što su nas pratili na ovome putu te smo utješeni krenuli prema izlasku iz Bazilike Vele, zabilježivši i taj trenutak na mobitela fotoaparatu da stigli smo do cilja.
Braćo i sestre mile, kršćani hrvatskoga roda i hodočasnici Bezgrješnom srcu Marijinu dragi, tako smo mi završavali polako naše hodočašće, a i radosno smo ustvrdili kako nas je sestra Klara (lat. clara – jasna, bistra) upravo primila u Mariji Bistrici (Maria Clara). Obradovani i tom igrom riječi, uputili smo se u Župni dvor gdje nas je časna Klara lijepo počastila krafnama i pićem. Uskoro je došao i naš prijevoz, a svojom očinskom brigom i spremnom žrtvom za nas, obradovao nas je i naš vlč. Ivica Cujzek. Krešimir je ostao u Marijinu svetištu, odmarajući se od vreve grada, a mi smo se s vlč. Ivicom vratili u Zagreb pod svjetla hrvatskog velegrada… Iz kombija je odjekivao glasan smijeh izazvan jednom parodijskom izvedbom drage nam pjesme naše – ali poradi dobrog ukusa, nećemo govoriti o kome je riječ bila, niti kada se ta zgoda lošeg pjevanja zbila. Tako smo, dragi moji, došli i do kraja našega puta – naše metafore, ali znajući da se ona sada nastavlja dalje u životu, u nadi da će se, premda u drugačijem obliku, ostvariti i iduće godine; s nadom da ćete nam se i vi pridružiti dogodine. Neka i vas prati blagoslov Trojedinog Boga te zagovor Naše Majke Božje Bistričke i blaženog Alojzija Stepinca, tog isto vrlog bistričkog romara i pastira mučenog hrvatskoga malog stada.
Od srca vam piše, Antonio Kovačić, vaš ljubljeni brat u Kristu,
prenoseći za vas ovu riječ i molitvu čistu.
