Korizmena duhovna obnova.
U petak i subotu 27. i 28. ožujka 2015. u Bogosloviji je održana korizmena duhovna obnova koju je predvodio vlč. Karlo Šimek, svećenik Varaždinske biskupije koji je ove godine magistrirao kliničku psihologiju i psihologiju zajednice na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu.
Duhovna obnova naslovljena je naslovom Ljudska formacija – temelj svećeničke formacije. Prožeta je razmišljanjima o dimenzijama ljudskog sazrijevanja, zatim o ljudskim stavovima koje su odraz zrelosti te su prikazani savjeti koji su nužni da bi život svećenika bio ispunjen i sretan. Upravo pogledi psihologije na određene stvarnosti ljudskog sazrijevanja, bogoslovima, odgojiteljima i prisutnim mladićima koji razmišljaju o svećeništvu, u ovom korizmenom vremenu mogli su poslužiti kao svojevrsni ispit savjesti, tj. promišljanje o sebi i svojim stavovima što je prigodno posebno uoči onog blagdana koji dolazi kao kruna cjelokupnog promišljanja tijekom korizme – blagdana Uskrsa.
Na prvom nagovoru, vlč. Šimek govorio je o ljudskom sazrijevanju. Uobičajene nagovore kojima predvoditelji duhovnih obnova uglavnom pri razmatranju izlažu građu koja je predmet promišljanja, vlč. Šimek zamijenio je mogućnošću interakcije. Postavivši nekoliko pitanja vezanim uz ljudsko sazrijevanje ukazao je na četiri dimenzije nužne pri formaciji svećenika: ponajprije na ljudsku pa intelektualnu, duhovnu i pastoralnu. Ukazao je kako je svećenik čovjek zajedništva – on je most između zajednice i Boga. Tako da su prvenstveni razlog sazrijevanja svećenika oni kojima je poslan. Utvrđeno je, rječnikom psihologije, kako je zrelost upravo psihoseksualna integracija i progresivna kombinacija svih navedenih dimenzija koje čine ljudsku osobu. Usto, ukazao je kako se pojedine dimenzije ne smiju prenaglasiti, tj. postoji opasnost fokusiranja samo na pojedine dimenzije. Tako je zaključeno kako je pri svećeničkoj formaciji nužno prožimanje svih navedenih vrijednosti.
Drugi nagovor bio je nastavak govora o ljudskom sazrijevanju, no vlč. Šimek posebno se osvrnuo na stavove koji su odraz zrelosti, a rezultat su napredovanja u navedenim četirima dimenzijama pri sazrijevanju. Govor o stavu prikazao je osvrnuvši se na govor o stavu prema samome sebi, stavu prema drugima te prema Bogu. Najbitniji stav kojeg bi čovjek trebao imati prema samome sebi otvorenost je prema samome sebi, tj. sposobnost izražavanja onoga što se osjeća, a ujedno spremnost otvoriti se drugoj osobi koja zrcali sve što čovjek sam na sebi ne može uočiti jer je ograničen, tj. senzibiliziran samo za određene stvari. Uz govor o stavu prema samome sebi, veže se i sposobnost samokontrole pri čemu je rečeno da zrelu osobu ne vode strasti i nagoni jer ih je ona s obzirom da je zrela, kultivirala. Drugi stav o kojem se govorilo stav je prema drugim ljudima. Čovjek je biološki programiran da bude s drugima. No da bi se povezao s nekim drugim nužno je uzajamno povjerenje. U govoru o stavu prema Bogu ukazao je na opasnost racionaliziranja Boga, tj. razumskog poznavanja Boga, no bez iskustva. Uz sve navedeno ukazao je i na neke znakove nezrelosti. Osim ljudske zrelosti, bilo je govora i o duhovnoj, crkvenoj zrelosti kao i zrelosti u zvanju. Nakon tog drugog nagovora, u kapelici Presvetog Srca Isusovog održano je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.
Drugi dan ujutro nakon molitve jutarnje i doručka održano je pokorničko bogoslužje na kojem se vlč. Šimek posebno osvrnuo na Dvije zapovijedi ljubavi čime je dao dodatne poticaje prisutnima da pristupe sakramentu pomirenja.
Na trećem nagovoru, vlč. Šimek prikazao je deset savjeta za sretan i ispunjen svećenički život koje je prikazao hijerarhijski. Prvo mjesto zauzeo je molitveni život. Zatim je istaknuta nužnost socijalno emotivne podrške i emotivnih odnosa. Istaknuta je i bitnost da svećenik bude uključen u neku smislenu aktivnost koja svoju bit ima u služenju drugima. Ukazana je i bitnost brige za tjelesne potrebe. Svećeniku je nužno i imati osobu kojoj se može povjeriti. Svećenik bi trebao biti i intelektualno znatiželjan, no ponajviše od svega trebao bi poznavati ljude. Ukazano je i na bitnost askeze te na smisleno suočavanje sa samoćom. Zatim na odgovornost pri čemu je rečeno da je prvi i odgovorni za svoju formaciju upravo kandidat sam. Na kraju je ukazao i na nužnost ideala, tj. primjera svetaca kao posrednika Kristova nauka.
Nakon tog trećeg nagovora, kao kruna korizmene duhovne obnove slavljena je sveta misa koju je predvodio mons. Mijo Gorski, pomoćni zagrebački biskup, a na kojoj su petorica bogoslova treće godine primljeni među kandidate za đakonat i prezbiterat Zagrebačke nadbiskupije i Hvarske biskupije. (mk)
