Da bogoslovi svoje vrijeme odmora ne koriste uzalud, već ga svatko ispunja na sebi svojstven način, pri tom imajući uvijek na pameti Krista kao jedinog koji može oplemeniti i ispuniti naše vrijeme, svjedoči hodočasnički memoar našeg subrata Nikole Tomaševića, koji je hodočastio u Santiago de Compostela, poznato španjolsko svetište sv. Jakova. Donosimo njegovo nadasve duhovno doživljavanje ovog hodočašća:
„Kroz mnoge nam je nevolje ući u Kraljevstvo Božje.“ (Dj 14,22b)
Sve ja to znam i znao sam, kada sam krenuo na hodočašće svetom Jakovu u španjolsko svetište Santiago de Compostela. Međutim, znati je često nedovoljno. Znanje često čovjeka digne u visine vlastitog precjenjivanja te mu je potreban udarac odozdo, iz, u tom slučaju, okrutne stvarnosti, koja će ga učiniti svjesnim svojeg pravog stanja.
U srpnju ove godine krenuli smo, fra Zdravko i ja, iz Saint Jean Pied du Porta, gradića s francuske strane Pirineja i uputili se na zapad Španjolske, na grob svetog Jakova apostola. Odluka za taj pothvat nije došla iznenada, već se izgrađivala kroz zimu, proljeće i sazrela u ljeto. Bila je za požeti. Pripreme nisu tekle normalno, jer se takvo hodočašće u kojem se propješači 820 km, danas nekima neće činiti normalnim, budući da postoje brži, povoljniji i jednostavniji načini kako tamo stići.
No, „široka su vrata i prostran put koji vode u propast…“ (Mt 7,13) Naravno, blago šaleći se, htio bih čitatelju skrenuti pozornost na posebnost, jednostavnost i poniznost koje u sebi krije hod do hodočasničkog odredišta. Hodočastili smo po putu zvanom camino francese, koji je najpoznatiji, najutabaniji i u današnje vrijeme prepun hodočasnika, avanturista, tražitelja, penzića i inih drugih. Opremu, od kojih su najbitnije dobre trekking cipele, udobne, brzosušeće čarape, krema za stopala od jelenove masti, pribor za sanaciju žuljeva: škarice, octenisept za dezinfekciju, posebni Compeed flasteri, betadin gel koji služi za isušivanje žuljeva, ljepljivi zavoj, kremu za sunčanje, šešir, svjetiljku koja dobro dođe u prenoćištima kod spremanja za pokret ujutro, bocu za vodu, švicarski nožić koji je uvijek praktičan, kabanicu (poncho), gamaše koje su isto tako vrlo zahvalne tijekom kišnih razdoblja, vodo- i vjetro-otpornu jaknu, vreću za spavanje, jer se u prenoćištima spava u njoj na krevetu, pribor za osobnu higijenu, ručnik, čepiće za uši protiv hrkača, ne previše komada odjeće, japanke za razdoblja dana u prenoćištima i kod tuširanja nabavili smo i ponijeli iz Zagrebu. Treba biti minimalist što se opreme tiče. Ja, jasno da sam pretjerao sa prtljagom, da sam ponio više negoli što mogu dugoročno nositi i što mi ustvari treba. Ruksak od 9 kg nije se činio pretjerano teškim, ali nakon nekoliko uzastopnih dana hoda, naučio sam bez ikakvog žaljenja ostaviti meni suvišne i nepotrebne stvari. Međutim, nakon toga, hvala dragom Bogu, nisam se osjećao kao luda djevica, jer je bilo dostatno svega do Santiaga. Bog je providio i naučio me kako mu trebam samo više vjerovati.
Putem sam se, razmišljajući o svemu pomalo, umalo dva puta skrenuvši s pravog puta, često prisjećao rečenica iz djela svetog Pavla. Zašto baš njega? Mislim da je to uvelike, zbog njegove velike predanosti Isusu Kristu i življenja Evanđelja do te mjere da je Krist živio u njemu i bio sol i svjetlo onima koji su Krista priznali Mesijom te onima koji su se još uvijek dvoumili. I upravo tako djelujući, cijeli je svoj život bio hodočasnik. Nije imao kuće, svoje prijevozno sredstvo, nego se, kao pravi hodočasnik, služio onime što mu je Božja Providnost udijelila. Bio je stranac gotovo čitavog svog života. I to sve poradi Krista i Kraljevstva Božjega.
Nakon tjedan dana hoda naišli su, vjerojatno zbog prebrzog ritma i prevelike udaljenosti koju smo dnevno prolazili, prvi ozbiljniji problemi. Tu ne ubrajam žuljeve. Tih dana nije bilo lako ustati i hodati. Tada sam se sjetio Pavla: „Ako ustrajemo zajedno s njime, s njime ćemo i kraljevati.“ (2 Tim 2,12) Vjerojatno je do takve misli došao upravo u teškim trenucima svog naviještanja, kada ga je probadao „trn u tijelu“, kada je mislio da više ne može hodati. Međutim, imao je svoj cilj pred očima i to mu je pomoglo da ide dalje. „Trčite da dobijete (…) ne kao besciljno.“ (1 Kor 9,24b;26)
Danas je Put Svetog Jakova, camino francese, doista dobro označen. Oznake, Jakobova kapica i žuta strelica, mogu se vidjeti gotovo svugdje. Put se teško može izgubiti, međutim, cilj se lako izgubi. Tako smo putem znali susretati natpise hodočasnika koji su izražavali jednu nostalgiju za putem, hodanjem i takvim načinom života, pritom relativizirajući sami cilj. Zdravko je dobro zamijetio kako je to možda jedan oblik tješenja i pokušaja potvrđivanja životne filozofije koja nigdje i ni u čemu ne vidi smisao i cilj životnog trpljenja. S Pavlom nije bilo tako, jer je smatrao sve patnje sadašnjeg vremena neusporedivima slavi koja se ima očitovati.
Brojni su razlozi zbog kojih se pojedinci odlučuju na ovo hodočašće. Neki se nadaju životnim promjenama nakon što naprave Put. Nekima je ovo hodočašće jedna sportska avantura, sportski godišnji odmor. Drugi, promatrajući sve iz visine, mogu ustvrditi kako se ljudi traže, bježe od sebe, od života kakvog poznaju i kakav im se ne sviđa. Što je mene nagnalo? Napisao sam već kako je takva odluka sazrijevala. Poznavao sam Put još iz svoje treće godine studija, ali tada još nije bilo došlo vrijeme. Uvijek su naišle druge ponude i mogućnosti kako iskoristiti ljeto. Međutim, kada sam se odlučio, jedini razlog koji me držao postojanim u odluci bila je nada da se na ovakvim životnim pothvatima nude iskustva koja mogu bitno promijeniti život te pogotovo, ako je nakana dobra, učiniti ga boljim. Ovaj Put je za mene prije svega bilo jedno hodočašće, izraz i činjenje pokore, davanja hvale, slave i časti Bogu u liku i djelu njegovog apostola i suvremenika svetog Jakova.
Pitao sam se kako baš to da idem svetom Jakovu. Nisam nikad gajio posebnu pobožnost prema tom svecu. Međutim, biti na grobu jednog od Isusovih najbližih, ljudi koji su bili blizu Boga u našem tijelu na ovoj zemlji te koje je to iskustvo promijenilo i potaknulo ih da promijene svoje živote, nešto je što daje nadu da će se i moj život promijeniti i biti bolji i da ću ja biti bolji. Sada, nakon završenog hodočašća, i neprocjenjivih iskustava koja sam stekao, ne bih se usudio reći kako se moj život promijenio. Čeznuo sam možda i za čudom te još uvijek često čeznem, ali gotovo uvijek dobijem odgovor, kao što sam ga dobio i na ovom hodočašću, kako se život mijenja u svakodnevici, ustrajnim prihvaćanjem nevolja i postojanog hoda zajedno s Njime.
Ljude koje sam na hodočašću upoznao i često susretao zaboravit ću vjerojatno pod svoje stare dane. Među nama se stvorio jedan prijateljski, obiteljski odnos, kao kod ljudi koji zajedno prođu kroz jednu nevolju. Takav je, pretpostavljam, bio i odnos prvih kršćanskih malih zajednica. Svatko ima svoje probleme, međutim oni se lakše rješavaju zajedno. Uvijek ću se rado sjetiti jednog popodneva u Hontanasu, jednom od brojnih prenoćišta duž Puta, kada mi je jedan čovjek pokazao kako se liječe žuljevi, drugi donio pravi profesionalni flaster… „Nije dobro da čovjek bude sam.“ (Post 2,18) riječi su Božje mudrosti i upravo su me tada dotakle. Ne bih stigao do odredišta da nije bilo drugih. Bila je to škola poniznosti, iskrenosti, velikodušnosti, strpljivosti, prihvaćanja, oskudijevanja… Međutim, sve je lakše zajedno. Zato se ovog, mog zadnjeg bogoslovskog ljeta radujem svećeničkom i vjerničkom zajedništvu u hodu prema Bogu, učvršćujući se u navezanosti na Krista, kako ne bih bio na sablazan sebi i drugima.
