Duhovna obnova, 29.-30. studenoga 2019.
Vlč. dr. Odilon Singbo predvodio je duhovnu obnovu bogoslovima koju je naslovio Isusova euharistijska prisutnost i moja realna odsutnost. Mnogim pitanjima i mislima poticao je bogoslove na razmatranje o Presvetom Oltarskom sakramentu.
„Isusova prisutnost je najvažnija vijest dana“ – tim je mislima započeo je prvi nagovor. Što tražiš Isusa u stručnoj literaturi, na kavi i drugdje? Tu je Bog prisutan, tu treba biti, a ne negdje drugdje! Česta je situacija da u gledanju Isusa mislimo na sto drugih stvari; uz to spavamo, zijevamo, ali i to je bitan dio klanjanja, jer znam da stojim tu pred Gospodinom, znajući da ga ne shvaćam u potpunosti i da sam pred onim koji me čini budnim. Svijet nam nudi ekrane kojima je izgled primamljiv, a ipak je prisutna odsutnost. Isusov je pak izgled neprimamljiv, ali je on stvarno prisutan. Vlč. Odilon zatim nas je upoznao sa značenjem riječi mana; mana = što je to. Tako i pokaznica koja kao predmet ne govori puno, ipak, usredotočuje nas na ono unutra, da se pitamo: “A što je to?“ Euharistijsko klanjanje nas vraća na spoznaju sebe. Nakon što to spoznamo, trebamo se suočiti i s nekim problemima.
Prvi je sam naziv realna prisutnost koji predstavlja opasnost. Je li Isus prisutan samo u monstranci? A što s bližnjima, zar u njima nije? Drugi problem je što se u svijetu često susrećemo s licemjernim stvarima, a licemjerno je ono što glumi, prividno, poput ekrana, prikazuje jedno, a zapravo je drugo. Treći problem je što se Gospodin u euharistijskom klanjanju čini dalekim. No, Isus je nijema prisutnost. Četvrti problem preispituje klanjanje kao gubitak vremena, zašto ne bi radili nešto korisnije? Voditelj je s tim u vezi ponudio i neka zapažanja o kojima je nastavio pričati i u drugom nagovoru. Isus govori: „Uzmite i jedite od ovoga svi“. Ovo „svi“ usmjeruje nas na zajedništvo. U trenutku pričesti događa se dijalog, kad govorimo „Amen“. Pitanje je hoćeš li biti član moje Crkve, moga tijela. Isus je u mojim ustima isti kao i u ustima onog kojeg možda ne volimo. Nevjerojatno zajedništvo! Kad se pričešćujemo kao da svi dijelimo isti život. Ista krv teče svima koji ga primaju. Drugo zapažanje je činjenica da je Isus ustanovio Euharistiju kad je još bio prisutan. Kao da imamo dva paralelna Isusa. Nakon uskrsnuća govori Magdaleni neka ga ne zadržava jer ima svoje poslanje. Tada doživljava i poniženje jer ga smatra vrtlarom. Time poručuje da sada postoji njegova prisutnost, ali koja više nije fizičke naravi. I učenicima je u Emausu važnija Njegova prisutnost u kruhu nego tjelesno. Treće zapažanje je ono iz Mudrih izreka koje komentira i sv. Augustin; da se gleda jelo koje je na stolu moćnika (našega Kralja) i da se pripremi za djelo kako bi i mi postali „hostije“.
I od mene se traži prisutnost, ne samo fizička. Fizički mogu biti prisutan, a da psihički nisam. Zanimljivo je što izgleda da se ljudi što su dulje zajedno, manje razumiju. Sve više se ulazi u dubinu te druge osobe pa nam ona postaje sve nejasnija. Tako i Krist, postaje nam zagonetan, ali ne znači da nam nešto skriva, nego da je drugi i drugačiji i zato kažemo tajna vjere. Euharistija nije ni pitanje jasnoće ni znanja već blizine i ljubavi. Važna je tišina u euharistijskom klanjanju jer je on jednostavno tu, a njegova prisutnost na klanjanju ne ovisi o nama (npr. o našem sviranju ili „animiranju“). Važno je reći i kako klanjanje nije vrijeme traženja Boga jer tako isto zanemarujemo da Bog jest tu.
U pokorničko bogoslužje vlč. Odilon uputio nas je pojmu slobode koji treba biti u središtu i kojem smo se odazvali radi dobra. Bogoslovima je uputio neuobičajen ispit savjesti koji bi ih trebao uputiti što izbjegavati. 1. Izbjegavati hvaljenje na ispovijedi; nismo toliko sveti da bi se trebali hvaliti. Svakog dana griješimo i po više puta. 2. Izbjegavati ispovijed letjelicu. To se odnosi na izgovaranje teških grijeha velikom brzinom kako ih ispovjednik ne bi primijetio. Nemoj se tako igrati s Bogom! On sve zna. Treba mu predati u ruke ono što nikom ne bi. Tu dakle trebamo biti potpuno iskreni. 3. Ono što trebamo izbjegavati je maglovita ispovijed – toliko nejasan govor da svećenici ne shvaćaju što si htio reći. Ispovijed je tu da kratko i jasno kažemo grijehe, ne preopćenito jer nije isto nekome ukrasti bombon ili računalo. 4. Izbjegavati proračunatu ispovijed. Ona podrazumijeva traženje lakih odrješenja, npr. nalaženje svećenika kojeg nikad više nećeš vidjeti. Treba ipak znati kako nas svećenik ne gleda na temelju naših grijeha. Ne osuđuje nego suosjeća jer je i on grješan. Nego se raduje zbog našeg odrješenja. 5. Shvatiti kako ispovijed nije duhovni razgovor. Gledajući ovih pet komponenti, možemo zaključiti kako naša prava veličina nije u tome da smo savršeni. Treba reći Bogu poput Petra: “Ti sve znaš, ti znaš da te volim!“
Treće razmatranje vlč. Odilon započeo je ulomkom iz Ivanovog evanđelja (Iv 1, 45-51). Govori o Andriji koji odlazi Šimunu i Filipu koji prenosi vijest Natanaelu. Potrebni su nam oni koji nam prenose vjeru. Tako Gospodin zna doći i napraviti „nemir“. Nemir u ovom kontekstu nije loš; i Josipu i Mariji Gospodin je poremetio uređenost. Natanael je naime imao predrasude o Nazaretu („zar iz Nazareta da bude što dobro“) tako da dolazi skeptičan vidjeti Isusa. Isus i pri ovom susretu sve ruši, ruši Natanaelove slike o Nazaretu. Dok je htio vidjeti Isusa, on je njega već prvi ugledao. To je Božji pogled koji mijenja sve. Ugledao ga je pod smokvom. Biti pod smokvom znači proučiti zakone, čeznuti za smislom, kroz Božju riječ otkrivati tko smo mi. Isus tako u susretu govori Natanaelu tko je on (Natanael). Voditelj je zatim pozornost bogoslova usmjerio upravo na život u bogosloviji. Vrijeme bogoslovije je vrijeme borbe protiv svoje slike sebe. I Jakov se u pustinji borio s Bogom, a On je htio Jakovljevu pobjedu. Jakov se bori kako bi njegova samodopadnost bila pobijeđena. Jakov je nazvan Izrael = „onaj koji se bori“. Tako i Isus Natanaelu kaže: „evo pravoga Izraelca“ – tj. borca. Klanjanje u tom smislu znači borbu, molitva je borba. Pa iako smo grešni i dolazimo Bogu, dolazimo mu s onim što imamo. Nekad je neshvatljiv euharistijski Isus, ali svećenici koji su završili formaciju često na kraju kažu kako su trebali slušati poglavare, baš poput satnika pod križem: „ovo je zaista Sin Božji“.
Kao vrhunac duhovne obnove uslijedila je sveta misa. U homiliji je predslavitelj Odilon ponovo istaknuo kako Isus ima moć privlačiti ljude. Veličina Andrije je upravo ta što nakon što ga je Krist privukao, on spaja ljude s Njime, to je i zadaća svećenika. Andrija i Šimun su, kad ih je Gospodin pozvao, ostavili sve redovne aktivnosti. Tako treba postupati i u svakoj aktivnosti koja se stavlja pred nas, bogoslove. Što smo spontaniji i u takvim situacijama u kojima nam se ne da, više spoznajemo da smo bliže Kristu. Nakon svete mise, bogoslovi i đakoni uputili su se na objed prilikom kojeg je uslijedilo čestitanje imendana duhovniku Andriji Miličeviću.
Vlč. Odilon bogoslove je i đakone kroz ovu duhovnu obnovu usmjeravao na otajstvo raznim razmišljanjima i primjerima, a tako i posebnim humorom. (Josip Biškup)
