Ivan Šaško
pomoćni biskupi zagrebački
Kapela Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu
(subota, 7. prosinca 2019. u 10.30 sati)
Liturgijska čitanja:
Iz 30, 19-21.23-26; Ps 147, 1-6; Mt 9, 35-10,6-8
U ovome našem zajedništvu lako se prepoznaju osjećaji koji izviru iz zahvalnosti, radosti, očekivanja, pogleda prema prošlomu i prema budućemu; koji izviru iz molitve ove bogoslovijske zajednice, poglavara, roditelja, onih kojima ste danas posebno u nakanama. Dragi kandidati, danas primate poseban blagoslov, da biste naviještali Božju Riječ i bili službenici Kristovih euharistijskih darova. Sveto pismo nije neka ‘privatna knjiga, kao što ni oltar nije mjesto neke isključivo osobne pobožnosti. To su sidrišta Crkve; to su rasadišta života Crkve. Jednima će biti pružena Biblija i povjerena Božja riječ, a drugima kruh i vino. Današnjim danom nećete prvi put čitati Božju riječ, ali ćete ju od danas čitati i naviještati snagom službe u Crkvi. Danas se nećete prvi put hraniti euharistijom, ali ćete na drukčiji način biti dionici oltara i Kristova otajstva.
Svetim se pismom ljudima objavljuje Božja ljubav; ono nam očituje nebeskoga Oca, Božjega Sina koji postaje čovjekom i prinosi se za nas; Duha Svetoga koji obnavlja svijet i koji je stvarni autor zapisane Riječi. Tijekom čitanja u liturgiji Božji Duh je u naviještenim riječima, kako bi postale svjetlo onima koji slušaju. Dragi kandidati za lektorat, danas s tom sviješću odgovornosti i radosti dolazite pred ovu zajednicu. Božjoj riječi duguje se jednaki stav štovanja kao i euharistiji. Iz iste su Snage rođeni i istom Snagom vođeni.
Dragi kandidati za lektorat, i vama imaju što reći sljedeće riječi CezarijaArletanskog koji najprije postavlja pitanje: „Odgovorite mi, braćo i sestre, smatrate li važnijom Božju riječ ili Kristovo tijelo? Ako želite odgovoriti istinom, trebate mi odgovoriti da Božja riječ nije manje važna od Kristova tijela! Zapravo, kao što smo pozorni pri dijeljenju Kristova tijela, da ne bi ništa od njega palo na zemlju, tako se istom brižnošću trebamo brinuti da ne dopustimo da iz našega srca pobjegne upućena nam Božja riječ, govoreći ili misleći na nešto drugo.“ (Sermo 78, 2)
Kada naviještate Božju riječ, udaljite od sebe rastresenost, površnost, nemar, naviknutost. Ima li većega poticaja od istine da dajete glas Bogu? Kako ne biti pozoran, znajući da vjera i spasenje dolaze po slušanju? Molite za taj osjećaj u kojemu se nalazi zadivljenost i poštovanje, radost i strepnja. Svaka je Božja riječ dragocjena; ne može biti izgubljena. On govori da bi ljubio; govori da bi spasio; govori da bi utješio. On može doći do srca ljudi i bez nas, ali je htio da mi budemo nositelji Njegove riječi. Ako se čita neprimjereno, tako da riječ ne dopire do drugih, jesmo li dali Ljubavi da progovori? Hoće li čuti utjehu oni kojima je potrebna? Riječ je povjerena nama koji smo njoj povjerovali. Molim da to odjekne u vama, u tišini i miru srca; u zajedništvu poslanja, u ljepoti ljudi koji vas vole. Dok Riječ naviještate drugima, prihvatite ju ponajprije vi sami; razmatrajte ju; usvojite ju, da bude vaša. U našemu čitanju se osjeti jesmo li ju zavoljeli, govori li nam; u našemu odnosu prema njoj vidi se vjerujemo li joj ili ju smatramo ispraznom. Mi nismo njeni vlasnici, nego služitelji. I kada ju mi izgovaramo za druge, ona govori i nama.
Dragi kandidati za akolitat, služite oltaru kao što se služi Kristu. Upoznajte i usvojite obrede onom ljubavlju koja se očituje najvećim dragocjenostima koje Crkva ima i od kojih živi. Liturgijsko slavlje zahtijeva temeljni kršćanski stav – služenje. Euharistija, baš kao ni Božja riječ, nije dana pojedincu na raspolaganje; ona je najdublje iskustvo života s Gospodinom.
Ulazite u službu izvanrednih služitelja pričesti. Time sudjelujete u službi apostola u darivanja Kruha života. On je hrana za vas i za narod koji je Gospodin okupio. Ni na koji način ne budite zaprjeka ljudima da osjete puninu okusa toga Kruha. Gospodar žetve pozvao vas je da budete s njime i da pripremate taj Kruh, marljivo i predano, u pobožnosti i poniznosti, da ga ‘pečete’ svojim žarom.
Kada se, na primjer, spomene sveti Franjo, odmah se uz njega pojavi slika siromaštva. Da, takav je bio prema sebi, prema vlastitim potrebama. No, taj isti sveti Siromašak – što danas može iznenaditi – naizgled u suprotnosti s nekim drugim izrjecima crkvenih otaca (ako ih se pogrješno shvati) – šalje svoju braću da u svim provincijama nedolične posude u kojima se čuvaju hostije, zamijene lijepim i sjajnim ciborijima (usp. Fonti Francescane, 1756). Pritom se ne radi o iskrivljenosti odnosa siromaštva i bogatstva, nego o ljubavi. Iz takve ljubavi prema euharistiji, službenici Crkve žive nesebičnost i sebe daruju drugima. Poznavanje i poslušnost liturgijskim odredbama o oltaru i euharistiji pomaže vam suobličiti srce i život svetomu Kruhu koji ćete dijeliti. Pozvani ste pokazivati, dijeliti Gospodina; ne pokazivati i prodavati svoju veličinu. Nažalost, i kod nas, službenika Crkve, puno puta se ne vidi da smo učenici Isusa koji je došao služiti, a ne biti služen i dati svoj život za druge. Živeći službu akolitata pozvani ste snažnije rasti u nasljedovanju Krista. On u euharistiji nije prisutan na bilo kakav način, nego kao razlomljeni kruh i prolivena krv. To se otajstvo povjerava u vaše ruke. Isusova i naša Majka, prva koja je Isusa pokazala svijetu, pomoći će vam biti blizu oltara, brinući se za euharistiju, Kristovo sakramentalno tijelo, da biste se po tome daru brinuli za Crkvu, njegovo mističko Tijelo.
Kakva je to briga? O tome nas uči današnje Evanđelje u kojemu vidimo povezanost službe lektora i akolita. Matej piše da je Isus: obilazio gradove i sela, učio po sinagogama, propovijedao evanđelje i liječio bolesti i nemoć. To su četiri težišta Isusova djelovanja: traži ljude i obilazi tamo gdje žive, to je hod s čovjekom; učio je u sinagogi, to jest u zajednici, u skupštini, tamo gdje su ljudi okupljeni u vjeri; tamo propovijeda Radosnu vijest, nebesko kraljevstvo, dopuštajući da ga ljudi u njemu osjete, dožive, kušaju; liječio je, jer je bolest i nemoć najviše obilježavala život siromaha; tješio je, pridizao i jačao u boli. Lektorat nije zanimanje čitača koji nešto pročita, a da ga to čitanje ne zahvati i ne prožme; akolitat nije posluživanje bez nutarnje uključenosti, nego ga trajno prati sućut, blizina, radost s radosnima i plač sa zaplakanima. Niti jedan stupanj prema đakonatu i prezbiteratu; nije takav da vas udaljava od te sućuti, nego vas oblikuje tako da ona bude vidljivija. Radosna vijest nosi takvo ime, jer Isus računa na pogođenost ljudi tugom i tjeskobom.
On je ostvarenje Sluge Gospodnjega koji ne viče, ne diže glas, ne čuje se po trgovima; ne lomi trsku, ne gasi stijenj (usp. Iz 42, 2-3) Taj Sluga govori: „Gospodin mi dade jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne.“ (Iz 50, 4) Gospodin vam daje svoju riječ. Ona jača i liječi.
No, za to je potrebno slušati: Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. To je ključno. U tome stavu slušanja čujemo da Isus od učenika najprije traži molitvu. Ona je prvi oblik zauzetosti njegova učenika. Zanimljivo da se ne moli da Gospodin pozove, nego da pošalje: Molite Gospodara žetve da pošalje radnike… On trajno zove, a na odaziv daje poslanje. Zato danas još jedanput govorite: Evo me. U tome je odgovoru darovanost. Evanđelje završava riječima: besplatno primiste, besplatno dajte! Točniji je prijevod: Primiste kao dar; dajte drugima kao dar!
Tijekom studija već ste vidjeli da Biblija povezuje slike iz nomadskoga, pastirskoga života i iz sjedilačke, poljodjelske kulture. To je ostalo živjeti i u židovskoj pashalnoj liturgiji i u euharistiji. Tako susrećemo sliku ovaca, janjeta, Jaganjčeve krvi; ali i sliku polja, žita, kruha.
Isus je najprije istaknuo potrebu naroda: obeshrabrenost, klonulost, izgubljenost. Govori o ovcama bez pastira, o onome što nemaju. No, druga je slika o žetvi, o zrelim plodovima, o vremenu punine. Ne treba više čekati neka bolja vremena, neke pogodnije okolnosti. One su za nas sada.
Ta Isusova žetva je trajna mogućnost nakon njegova uskrsnuća, nakon početka života Crkve. I čovjek kojemu se obraćamo sa svim njegovim proturječnostima, bijedama, lutanjima; njegova najveća bijeda je mjesto žetve, Božji znak života.
Draga braćo, danas slavimo Gospodina u divnome životu svetoga Ambrozija, na današnji dan 374. posvećenoga za milanskoga biskupa. Njegovom snažnom riječju bio je dirnut i Augustin do te mjere da se i zbog njega obratio na kršćanstvo. Najvjerojatnije je Ambrozije na putovanjima prema Srijemu i iz Sirmija prolazio i ovim našim krajevima. Po bogatstvu i značenju njegova života lakše ćete pamtiti i dan vašega primanja služba.
Od njega vam danas povjeravam dvije riječi. Možda neka ostane u ušima i srcu. Prva se odnosi na stav zahvalnosti, kada promotrimo što imamo: Božju prisutnost, njegovu riječ i njegovu hranu.
Ambrozije u nizu izrijeka koje je vrijedno naučiti kao molitvu sažeto kaže: “Omnia habemus in Christo. Omnia Christus nobis est.” Sve imamo u Kristu. Krist je nama sve.”(Omnia habemus in Christo. Omnis anima accedat ad eum, sive corporalibus aegrapeccatis, sive clavis cupiditatis infixa, sive imperfecta ad huc sive multis iam perfecta virtutibus. Omnia Christus est nobis. Si vulnus curare desideras, medicus est; si febribus aestuas, fons est; si gravaris iniquitate, iustitia est; si auxilio indiges, virtus est; si mortem times, vita est; si caelum desideras, via est; si tenebras fugis, lux est; si cibum qua eris, alimentum est. Gustat ei gituret videte, quoniam suavis est Dominus. De Virginitate, 16, 99) I druga njegova riječ, preuzeta iz tumačenja Psalma 118., a oslonjena na Poslanicu sv. Pavla Kološanima (2, 9-10: “Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva; te ste i vi ispunjeni u njemu, koji je glava svakoga Vrhovništva i Vlasti.”): Krist je meni hrana, Krist je meni piće. Da bih se nasitio, ne čekam godišnju žetvu, jer mi se Krist daje svakoga dana.“ (Christus mihi cibus, Christus mihi potus: caro Dei cibus mihi, et Dei sanguis potus est mihi. Non iam ad satietatem mei annuos exspecto proventus, Christus mihi quotidiem inistratur. Sermo 18, 26) I nastavlja potporom i utjehom za naše teškoće: „Krist pije moju gorčinu, da bi mi darovao slatkoću svoje milosti.“ (Meas amaritudines bibit Christus; ut mihi suae donaret gratiae suavitatem. Sermo 18,29)
Tu vjeru i raspoloženje obnavljajte svakoga dana, da bi Krist po vama drugima govorio, liječio ih i hranio za vječni život, pri čemu se ta vječnost vidi u svim trenutcima prolaznoga života.
Amen.
