Već tradicionalno se na Košljunu održavaju godišnje duhovne vježbe za bogoslove. Današnje vrijeme, obilježeno brojnim obavezama i nastojanjima ispunjavanja istih, bukom i stresom, vapi za trenucima smiraja. Duhovne vježbe prilike su za takav trenutak tišine i smirenosti koji ipak ne ostaje nijem nego, dapače, produktivan i nužan za formaciju i napredak bogoslova čiji život također nije imun na teret svakodnevice.
Pedesetak bogoslova treće, četvrte i pete godine svoje bogoslovske formacije, zajedno s voditeljem duhovnih vježbi prof. dr. sc. Željkom Tanjićem, rektorom Hrvatskog katoličkog sveučilišta, i u pratnji duhovnika vlč. Vlade Razuma i odgojitelja vlč. Dubravka Škrlin Hrena, uputilo se tako dana 16. studenog 2015. u pravcu Košljuna kako bi kroz molitvu i razmatranja prikupili snagu i poticaje za izazove nove bogoslovske i akademske godine. Već samo putovanje autobusom ukazalo je kako čovjek snuje ali Bog određuje. Naime, nedaleko od odmorišta Ravna gora, gdje se tradicionalno zaustavimo na kavi ili čaju i uhvatimo svjež zrak Gorskog kotara, autobus je otkazao poslušnosti te nam nije preostalo ništa drugo doli čekati. Čekanje nas nije ostavilo u zlovolji nego se vrijeme ispunilo razgovorima i druženjem. U jednom trenutku, zahvaljujući dobroj volji svog vozača, zaustavio se drugi putnički autobus te nas prebacio do same Ravne gore. Srećom, svi smo uspjeli stati, a nadamo se da nam putnici nisu zamjerili što smo im prouzročili poveću gužvu. Kada je na Ravnoj gori po nas stigao zamjenski autobus, nastavili smo dalje svoj put. Nakon dana i dana neprestane zagrebačke kiše bilo je lijepo vidjeti suho vrijeme uz obalu Jadrana. Na sam otočić Košljun stigli smo već po mraku te smo, nakon raspoređivanja po sobama, žurno stigli na večeru koja je bila i više nego dobro došla.
Iste večeri vlč. Tanjić održao je i kratko uvodno izlaganje u kojem je istaknuo kako je svećenik prije svega od Gospodina pozvan, a tek zatim i poslan čime je i dao uvid u teme daljnjih nagovora. Sutradan, polazeći od teksta iz Evanđelja po Ivanu, (Iv 1, 35-47) razmišljali smo o tome kako kod Ivana poziv započinje Isusovim pitanje ”koga tražite?” Tom pitanju prethodila je navodno nevažna rečenica evanđelista kako je Isus ”onuda prolazio.” Na temelju toga, vlč. Tanjić progovorio je o tome kako evanđelja često stavljaju naglasak na takve, naoko nevažne detalje. Tako je i ovaj, na prvi pogled slučajan susret, promijenio život pozvanih učenika. I naši životi prepuni su takvih ”slučajnosti” čiju važnost tek kasnije, retrospektivno, možemo uočiti. Isus, po Ivanu, svoj poziv ne započinje dakle niti tvrdnjom niti zapovijeđu nego pitanjem. To pitanje upućeno je i nama, s najvećom ozbiljnošću, te moramo u svojoj nutrini oblikovati odgovor – što zapravo tražimo i za čime nam gori srce. Na odgovor učenika, koji je opet pitanje ”Učitelju, gdje stanuješ?” Isus odgovara ”Dođite i vidjet ćete.” Gospodin dakle poziva na hod i taj trajni hod jest bit vjere. Kako bismo mogli u sebi dobro postaviti pitanje, moramo za to imati prostor. Vlč. Tanjić ukazao je na šutnju kao to privilegirano mjesto u kojem je tako nešto moguće. Ta šutnja nije rezignacija ili neaktivnost, nego prostor slobode u kojem mi možemo komunicirati s Bogom, a što je preduvjet svake druge uspješne komunikacije. Pod udarom bujice informacija i riječi koje nas svakodnevno okružuju, šutnja postaje gotovo zaboravljena iako je nužna za zdrav duhovni život, pa shodno tome, i za formaciju bogoslova.
I nedjeljno čitanje iz Evanđelja po Marku (Mk 10, 35-45) pružilo je priliku za nagovor. Naime, i u tom čitanju primjećujemo dijalog između Zebedejevih sinova, Jakova i Ivana, i Isusa. Jakov i Ivan tražili su od Isusa da im u svojoj slavi ”osigura” mjesto uz sebe. Kristov odgovor nije bio odveć ugodan: ”Ne znate što tražite.” Vlč. Tanjić progovorio je na temelju ovoga teksta, o željama koje su dio čovjekova života. Bez želja ne možemo, one nas usmjeravaju. Međutim, pozvani smo svoje želje oblikovati i urediti, tako da nas zaista vode pravom cilju. Živimo u vremenu, istaknuo je vlč. Tanjić, u kojem se u ljudima nastoje proizvesti želje i potrebe zato što je tako ljudskom dušom vrlo lako ovladati i manipulirati. Uvjeravajući ljude kako je svaka želja dobra i kako treba biti ispunjena, po mogućnosti brzo i bez napora, ovaj svijet zarobljava. Tim je hitniji poziv da se u sabranosti i šutnji, u vlastitoj nutrini, želje jasno razluče i oblikuju. Trebamo željeti prije svega slavu Božju, a ta slava nije bez križa, nije bez napora, što je i u ovim vremenima ludost za svijet. Božja slava na najizvrsniji način objavljena u Kristu, osnovna je tema cijelog Svetog pisma, i u Kristu se očituje kao služenje. Ipak, ni križ ni borba ne negiraju nego, upravo suprotno, afirmiraju ljepotu života. Iluzija je današnjeg svijeta što dobar život izjednačuje s izostankom bilo kakvih problema. Kako bi se sa svim izazovima mogli nositi, pozvani smo ući u tišinu. Danas, više nego ikada prije, ovo postaje od životne važnosti; pronaći određeno vrijeme u danu u kojem se možemo odvojiti od svih obaveza, od svih radnji i počesto zamorne svakodnevice. To je vrijeme za nas, za naše bivanje s Bogom
I prečesto se čuje onaj izgovor ”nemam vremena” no, vrijeme za molitvu nije nikada izgubljeno vrijeme nego je preduvjet za to da svojim vremenom znamo mudro raspolagati. Bog, koji je gospodar vremena, ne može nam oduzeti vrijeme nego ga samo umnožiti. Molitva je stoga izvor slobode duha koji nam daje novi pogled na stvarnost, na odnose, na vrijeme i na naš život. Kao takva, ona je nužna. Zaključno možemo reći kako je tema duhovnih nagovora, odnosno duhovne obnove, bio upravo poziv na takvu jednu sabranost, na šutnju koja nas dovodi i Bogu i samima sebi.
U skladu s time, na šutnju smo bili pozvani, a i sama atmosfera otoka, tiha i nenametljiva, povučena ali ne i dosadna, davala je dodatni poticaj tom cilju. Bilo je dovoljno prostora i za samostalna promišljanja i za zajedničku molitvu. Krunica, klanjanje pred Presvetim, molitva časoslova i kao vrhunac naravno, svakodnevno slavljenje euharistije, obilježili su nepuna tri dana duhovnih vježbi. Vlč. Tanjić bio je susretljiv te je svakodnevno bio na raspolaganju za individualne razgovore i ispovijed. Mnogi su tu priliku iskoristili i zasigurno time bili obogaćeni. Time se i jasnije ukazalo i to da autentična kršćanska šutnja uvijek dovodi i do plodonosnih dijaloga.
Uz sve navedeno, ne možemo zanemariti ni druge činjenice koje su doprinosile okrijepi duha i tijela. Tako su vrijedne ruke košljunskih kuharica bile zaslužne za ukusne obroke na kojima smo bili zahvalni. Šetnje, svjež zrak, mogućnost da se dobro naspavamo također su doprinosili uspješnosti duhovnih vježbi.
Povratak na bogosloviju prošao je bez iznenadnih zaustavljanja i prema planu, a u nadi smo da će tako proći i naredna bogoslovska godina pred nama. (dk)
