U petak, 27. veljače četrdesetak bogoslova prve i druge godine uputilo se na godišnje duhvne vježbe (27. II. – 2. III.) koje su se održale u prekrasnoj oazi mira, malenom otočiću Košljunu nedaleko Krka, a voditelj duhovnih vježbi bio je dr. sc. vlč. Ivica Raguž, dekan KBF-a u Đakovu.
Bogoslov – „treba biti sablazan izazvana osobom Isusa Krista čiji nasljedovatelj želi biti“
Otok Košljun sam je po sebi ambijent duha, meditacije…, duhovne obnove. Mnoštvo šumskih staza popraćene kapelicama, križnim putom, špiljom Gospe Lurdske pruža uistinu poseban osjećaj spokoja. Stanovnici tog otoka su braća franjevci koji već godinama primaju bogoslove kako bi napunili duhovne baterije i obnovili odnos s Gospodinom. Današnji čovjek je u svakodnevici bombardiran mnoštvom informacija koje vrlo često ne uspijeva probaviti, a suočavanje s egzistencijalnim pitanjima u takvom granatiranom svijetu gotovo pada u zaborav. Kao lijek tom neredu u glavi, vrlo je važno uz životne oaze pronalaziti i pustinje u koje ćemo se povući tijekom dana kako bi u šutnji ponajprije čuli pitanja svoga srca, a nakon toga i Gospodinov glas koji jedini u nered može unijeti red, u besmisao smisao, i u tminu svjetlost pred kojom ništa ne ostaje skriveno. Uistinu, tek u šutnji čovjek može stati nasuprot sebe samoga i u svjetlu Gospodinove dobrote i istine umijesto odmahivanja rukom izabrati želju za promjenom, jer veliki Glas odjekuje jedino u velikoj šutnji srca.
Takvu potrebu šutnje u užurbanoj svakodnevici primijetio je voditelj duhovnih vježbi, vlč. Ivica Raguž, koji je i samu temu postavio u tom smjeru. Život svećenika, pa tako i bogoslova zahtjeva mnogo molitve i promišljanja, veliki duhovni boj čovjekove nutrine. Tako s porastom ozbiljnosti životnih pitanja i promišljanja o vjernosti življenja onoga puta koji je pojedinac u razgovoru s Gospodinom odabrao, raste i potreba za šutnjom. Šutnja nije samoj sebi svrha, jer ona prije svega označava stav spremnosti. Spremnost se očituje u slušanju koje uvijek pretpostavlja vjeru – biti poslušan moguće je samo prema onoj osobi u koju imamo povjerenje. Tako se šutnja, koja uz izvanjski stav mora biti popraćena i nutarnjim mirom, prestaje biti svrha sebi samoj i postaje oruđe u rukama Gospodnjim kako bi glas ljubavi uputio svome djetetu. U takvom ambijentu uistinu nije teško pronaći mjesto, vrijeme i način za razgovor s Gospodinom. Ali za plod i ostvarenje plodne šutnje-slušanja-poslušnosti-vjernosti potrebno je i odricanje za vrijeme duhovnih vježbi. Odricanje se sastojalo u apsolutnom posvećenju Gospodinu kroz četiri dana tako da se duh međuljudskog zajedničarenja prebacio na nastojanje svakog pojedinca da uđe unutar zajedništva Presvetog Trojstva i osluškuje. Tek tako duhovne vježbe kao mjesto i vrijeme opuštanja u Božjoj milosti smjeraju prema svome cilju popraćenom donošenjem odluke koja se tiče vjernijeg nasljedovanja Gospodnjeg puta nakon povratka u svakodnevicu. Odluka je nužna, a može se sastojati s jedne strane u odricanju ili uklanjanju pojedinih stvari iz života, a s druge u izgradnji novog sadržaja u životu.
Vrlo važan element na duhovnih vježbi bila je i tema sablazni koju je vlč. Ivica vrlo duboko tumačio. Ovdje ne govorimo o sablazni u negativnom smislu, nego o sablazni koja se sastoji u odskakanju od učmalosti u bilo kojem vremenu. Takva sablazan u ljudima izazvana je dobrotom i ljubavlju pojedinca te njihovom zatvorenošću i egoizmom jer se sami ne žele mijenjati, a u tom slučaju je onda lakše na pojedince koji sablažnjavaju ljubavlju i vjerodostojnošću kršćanskog života gledati negativno. Najbolji primjer za to je sam Isus Krist koji je Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Božja snaga i mudrost (usp. 1 Kor 1,23-25). Na tragu toga slijedi zaključak da svaki vjernik u svome okruženju nužno treba biti sablazan jer vjernošću onoga na što ga Krist poziva u svijetu stvara rascjep. Ne samo da kršćanin treba postati kreator rascjepa već i sam u svojoj okolini kao građanin neba treba postati rascjep između neba i zemlje, u suprotnom se uklapa u osrednjost te kao takav onda ni nema čime izazvati sablazan jer postaje dio zatvorenog čopora osrednjosti. Bogoslov također u Kristovom smislu uvijek treba biti sablazan, ističe vlč. Ivica, no ne sablazan izazvana svojom osobnošću, već osobom Isusa Krista čiji nasljedovatelj želi biti. On uvijek mora biti onaj koji će sebe stavljati po strani kako bi sve u borbi i razmatranju posvetio Kristu.
Važna tema koju je na promišljanje dao voditelj je već spomenuto stavljanje po strani i izlaženje iz sebe kako bi Bog u osobi mogao djelovati. Dva ključna elementa izlaženja iz sebe za bogoslova su molitva i studij. U molitvi čovjek priznaje svoju grješnost, slabost, priznaje da nije apsolutan već nadiđen i povjerava se kao glinena posuda u ruke Božje. Analogno tome, studij ima vrlo veliku vrijednost te se uistinu mogu utjeloviti riječi sv. Jose Marie Escrive da Božji čovjek i sat vremena učenja pretvara u sat vremena molitve. Na koji način? U studiju se ne bavimo svojim mislim, bavimo se mislim drugih ljudi te tako priznajemo da ne znamo sve i u ograničenosti shvaćamo koliko je toga još nad nama. Možemo reći da kao i u molitvi priznajemo da smo nadiđeni i na taj način učimo se izlaziti iz sebe te tako rasti u poniznosti i puštati Gospodinu da djeluje. Gledajući ove misli možemo reći da bogoslov u smislu želje za priznavanjem ograničenosti i rasta u spoznaji nadiđenosti ne može ne voljeti studij. To naravno ne znači da svi moraju imati odličan uspjeh, ali svakako znači da svaki pojedinac činom uranjanja u studij postaje svjestan odnosa kapi njegovog znanja naspram mora znanja i biva izručen Bogu kao onomu koji proniče svako srce i um.
Uz mnoštvo dubokih misli izručenih na duhovnim vježbama valja istaknuti još jednu. Na temelju Mt 19 možemo reći da ne samo bogoslov, već svaki kršćanin ne smije prestati živjeti životom djeteta tj. posjedovati djetinji duh. U kojem smislu? Krist ne želi reći da je dijete savršeno, ali Krist od nas želi nešto što dijete ima. To je povjerenje, jer dijete podrazumijeva ovisnost o drugom. Drugo je dječja neimaština velikih namjera, ideja. Ono nema razvijeno ja koje postavlja ograničenja te tako slabo razvijeno ja djeteta postaje šansa i snaga jer znači otvorenost. Treće jest početak i otvorenost novomu. Dijete sve doživljava kao da je prvi puta za razliku od zrelog kršćanina koja je toliko puta zatvorena i ne doživljava Krista kao novost. Možemo reći da se Kristu trebamo diviti kao dijete, kao da ga prvi puta susrećemo – to je ono što Krist od nas želi, taj je djetinji duh Kristu mio. Dijete je ono koje iskazuje određenu stvarnost bez obzira na situaciju, kod njega ne postoji pre-zreo ja ispunjen predrasudama i ograničenjima. To se očekuje i od bogoslova – da obnavlja djetinji odnos prema svome Ocu i raste u iskrenosti i ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku. Krista možemo predstavljati jedino ako nadiđemo svoj ja i otvorimo se djetinjem duhu kako bi nadvladali začahureni ego i pustili Krista da djeluje u nama, tj. ako naša volja postane okristovljena, ispunjena Voljom, iskrena, djetinja, otvorena promjeni.
Ovo su samo neke od tema o kojima su bogoslovi kroz četiri dana razmišljali. Plodovi duhovnih vježbi uistinu su veliki, a neki zasigurno tek sazrijevaju. U povratku svakodnevici studija i molitve ispunivši duhovne baterije Duhom Svetim bogoslov može samo još jednom u pristupanju svakodnevnim obvezama povezati studij i molitvu zajedno s teologom Karlom Rahnerom izgovorivši njegove riječi: teologija je zanijemjelo klanjajuće priznavanje Božje otajstvenosti po kojoj egzistiramo. Kao onaj koji šuti, sluša i vjeruje; vrši, sablažnjava jer djeluje, bogoslov mora biti i onaj koji šuti i kleči – jer vrijedno je – jer je Bog Bog i jer je u dobroti i istini dostojan toga.
Gospodine, daj da šutim kada god želim izreći nešto što nisi Ti; da zanijemim kad god poželim da volja bude moja. Ti, koji si Bog, koji si dobrota i istina, učini rascjep u mom srcu i ulij dobrotu i istinu u nj, da jedino tebe tražim, tebe žeđam, tebe živim. Amen! (hz)
