Ovogodišnji hod stopama blaženog Alojzija Stepinca, teološko-pastoralnim razgovorom održanim 27. svibnja 2015. došao je svome kraju. Nakon brojnih tema kojima je kroz održane teološko-pastoralne razgovore kao i tribine ocrtavan lik blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, na kraju toga hoda duhovna grupa sluge Božjega biskupa Josipa Langa pripremila je izlaganje kojim su prikazane neke činjenice vezane uz duhovne oporuke blaženoga Alojzija Stepinca pri čemu su pročitani tekstovi druge i treće oporuke.
Nakon izvedbe pjesme Ti dižeš me koju je izveo gost održane tribine, glazbenik i teolog Ivo Gamulin Gianni, započeo je izlagački dio teološko-pastoralnih razgovora. Kao što i Zakonik kanonskog prava ističe, svaki svećenik tijekom svoga života dužan je napisati svoju oporuku. Upravo tako je i blaženi Alojzije Stepinac napisao tri svoje oporuke.
U predratnom razdoblju, u vremenu u kojem se bližila proslava 1300-te godišnjice veza Hrvata sa Svetom Stolicom, blaženi Alojzije Stepinac 26. srpnja 1939. napisao je svoju prvu oporuku. Za tu se prvu oporuku može reći da je subjektivna oporuka kojom on iznosi objektivni pogled na sadašnjost pri čemu aludirajući na Pilatove riječi kaže: „što napisah, napisah“ pri čemu navodi: „Ovim izjavljujem da sam pripravan podnijeti strpljivo: nevolje, boli, svaku bolest i žalost.“ Usto, Stepinac kao „čovjek, smrtnik i grešnik“ daje „obećanje i izjavu“: „Iako sam zaslužio pakao, ufam se ipak u neizmjerno milosrđe Božje, koje je oprostilo mnogim drugim grješnicima, sličnim meni.“ Usto, navodi obećanje: „obećajem da hoću živjeti i umrijeti poslušan svetoj Crkvi.“
Osamnaest godina nakon što je napisao prvu oporuku, kada je već jedanaest godina bio u zatvoru i pritvoru, na molbu prijatelja da napiše nekoliko riječi hrvatskom narodu, blaženi Kardinal napisao je u Krašiću 28. svibnja 1957. godine i drugu oporuku koju je naslovio Mojim dragim vjernicima. U njoj između ostalog govori: „Osjećam, da s vama neću dugo biti.“ uz što kaže: „Želim, naime i poslije svoje smrti činiti sve, što mogu, da otklonim od vas opasnosti, koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini.“ Na kraju oporuke navodi: „Ovo je, dakle vrhovno pravilo: Gdje je Petar, tu je i Kristova Crkva! Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istoga života svoga, ako bude potrebno ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika.“ Usto, naglašava i važnost Blažene Djevice Marije uz što govori: „Njezina je sveta prilika časno stajala kao ures na zastavama naših pređa, kad su oni polazili vojevati za ‘krst časni i slobodu zlatnu’.“
Uz drugu oporuku koja je napisana kao svojevrsno pismo vjernicima, blaženi kardinal Alojzije Stepinac objavio je i svoju treću oporuku u kojoj izriče svoju ostavštinu. S obzirom na odnos druge i treće oporuke pri čemu je druga oporuka pismo vjernicima, a treća oporuka ostavština, moglo bi se reći da su druga i treća, jedna oporuka u dva dijela. Uz ostavštinu koju navodi u 9. listopada 1959. sastavljenoj oporuci koju je sastavio u Krašiću, na kraju zaključuje: „Svetom Ocu, namjesniku Kristovu, nastojao sam biti vjeran do smrti, a ako sam u svojoj teškoj službi po ljudskoj slaboći nešto skrivio, neka mi oprosti.“ Uz to obraćajući se hrvatskom narodu govori: „Hrvatskom Narodu (…) stavljam ponovno na srce, da ostane uvijek čvrst u svetoj vjeri katoličkoj i vjerna svetoj Apostolskoj Stolici Petrovoj.“
Nakon što su pročitane druga i treća oporuka te izloženi spomenuti citati i naglasci, u skladu s redovitim slijedom teološko-pastoralnih razgovora, prisutni bogoslovi koji su članovi duhovne grupe koja je pripremila teološko-pastoralni razgovor te ostali bogoslovi kao i odgojitelji, prema vlastitom nahođenju mogli su iznijeti svoja razmišljanja o izloženoj tematici. Uz njih, na održanom teološko-pastoralnom razgovoru, gost Ivo Gamulin Gianni iznio je svoja razmišljanja kojima je nastojao povezati Stepinčevo vrijeme s današnjom stvarnošću posebno je povezujući s kulturom današnjice koju je okarakterizirao činjenicom da je ideologizirana, isto tako kao i u Stepinčevo vrijeme.
Nakon rasprave, uslijedila je molitva za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca kojom je uz pjesmu Blaženi naš Kardinale, zaključen teološko-pastoralni razgovor. (mk)
