Sprovod s. Marije Auguste (Mira) Bubalo, milosrdnica
26. kolovoza 2014., Zagreb-Mirogoj
Preuzvišeni oče biskupe Valentine, mnogopoštovana časna majko, sestra provincijalka, poštovane sestre Družbe milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskoga, poštovana rodbino i prijetelji obitelji Bubalo, draga braćo svećenici i redovnici, dragi bogoslovi, drage redovničke kandidatkinje i kandidati, braćo i sestre,
“Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni, maleni, jednostavni, ponizni…,i ja ću vas odmoriti.”
Vjerujem da u ovim Spasiteljevim riječima prepoznajemo jednostavnost govora, a također duboku povezanost za stvarnošću života koji je obilježen umorom, opterećenošću, patnjom, bolešću, nemogućnošću kretanja i uzimanja hrane… Ta stvarnost, gruba životna stvarnost nema posljednju riječ, ne vrtimo se u krug i time što radimo često ili svakodnevno jedno te isto … i tako četrdesetak godina i više, pedeset i tri ili sedamdeset i dvije nisu razlog za bezvoljnost, za posustajanje, za odustajanje, nego nas sve to potiče na „uvijek više i bolje“, a još više i još bolje, još nas jače potiče i privlači Spasiteljevo obećanje „ja ću vas odmoriti.“
U svojoj knjizi „Moj život“ papa u miru Benedikt XVI. je zapisao: „Često sam razmišljao o ovoj neobičnoj okolnosti da Crkvu u stoljeću napetka i vjere u znanost najljepše i najsnažnije predstavljaju posve jednostavni ljudi: Bernardica iz Lurda, primjerice i brat Konrad, koje nisu uspjela okrznuti strujanja vremena, Je li to znak da je bistar pogled za ono bitno i danas dân sam malenima, a da je tako često uskraćen ‘mudrima i umnima’?“ I nastavlja papa: „Mislim da su upravo ovi ‘mali’ sveci veliki znak našemu vremenu koji me to više dira što više živim u tome vremenu i s tim vremenom.“
Kada bi samo nešto htjeli navesti od onoga što nas prisjeća na pokojnu i vjerujemo nebeskoj Crkvi pridruženoj sestru Mariju Augustu, onda su to možda slijedeće sličice: sestrina radna kolica – obojena bjelo-žuto(!), kratka stanka kod cvijeća i zelenila na hodniku – kao da je svo to cvijeće samo nju poznavalo i pod njezinom brigom i dodirom njezinih prstiju uspjevalo, isto tako kratak uzdah i zaziv imena Isusova, uljudan kršćanski pozdrav „Hvaljen Isus i Marija!“, osmjeh, upućeno pitanje: jeste li dobro? Tako su vam oči umorne? – odite se odmoriti. je li vam što treba?; nadalje: u razgovoru rado i često prisjećanje na jednostavne ljude, radnice koje su nekada radile u Bogosloviji; izvrsno praćenje pojedinih događanja važnih za Bogosloviju i aktivno sudjelovanje – znala je svaku plahtu, krpu, čašu, za ono lijepo i cijelo, a isto tako ružno i poderano; poštivanje tradicije; adventski vjenčić za svakoga odgojitelja, spremljen stol za imendan, uvijek spremna na razgovor – primiti ili pak podijeliti s nekim ono proživljeno – „dobro i zlo, radost i žalost“… i tako redom…
Međutim, draga sestro, Vaše počesto znojno čelo ipak je nešto nagovještalo, a Vi ste se trudili to prikriti…, a zašto? Odgovor se sâm po sebi nametao – na prvome mjestu bilo Vam je dobro bližnjega, dobro zajednice, dobro bogoslova – budućih Kristovih svećenika – hvala Vam na tom svjedočanstvu. Teret i jaram ovozemljskoga života je skinut s Vaših ramena i stavljen Vam je „sladak jaram i lako breme“ blaženoga gledanja Spasiteljeva lica.
Malena, opterećena, izmorena sestra Marija Augusta, krsnim imenom Mira, rođena je 27. svibnja 1942. u Turčinovićima, župa Široki Brijeg, a krštena sutradan 28. svibnja. Rođena je u obitelji oca Ante i majke Mare, r. Kovačić koji su na svijet donijeli, hrvatskome narodu i Crkvi darovali devetero djece. Na svoje rodno mjesto Turčinovići s. Augusta bila je jako ponosno i rada ga spominjala, i to je mjesto dalo Crkvi u hrvatskome narodu pet svećenika redovnika i čak deset sestara u tri redovničke zajednice.
Mira je od malih nogu odgajana u vjerskom duhu, poštenju i marljivosti, a snagu za svakodnevne životne borbe crpila je iz čestih susreta s Kristom u svetoj misi. Prije polaska u osnovnu školu primila je Svetu Pričest što je doživjela kao posebnu milost i dar. Od tada se s još većim pouzdanjem obraćala Isusu za pomoć i blagoslov svoje obitelji i za hrabro podnošenje svih nevolja i križeva kojih nisu bile pošteđene brojne kršćanske obitelji u vrijeme komunizma, pa tako niti Mirina obitelj. Svoju želju da materijalno pomogne obitelji Mira je ostvarila odlaskom u Zagreb radeći u Dječačkom sjemeništu. Promatrajući požrtvovni rad sestara koje su djelovale u sjemeništu Mira je čula Božji glas da i ona, poput tolikih milosrdnica, posveti svoj život Bogu po redovničkim zavjetima. Tako je u proljeće 1959., dopuštenjem roditelja, stupila u samostan sestara milosrdnica u Zagrebu. Nakon redovničke formacije s. M. Augusta polaže privremene redovničke zavjete 16. kolovoza 1961. a doživotne 1966. godine. Nakon položenih privremenih zavjeta ostaje godinu dana u Kući matici i djeluje kao sakristanka u samostanskoj crkvi sv. Vinka. Zatim četiri godine djeluje u kuhinji Nadbiskupskog dvora a nakon toga kratko u Kući matici. Nakon položenih doživotnih redovničkih zavjeta, 1966. godine, nakratko djeluje u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu te šest godina u župi i svetištu u Mariji Bistrici. Zbog zdravstvenih poteškoća nekoliko je mjeseci na oporavku u Kući matici, da bi od 24. travnja 1973. pa sve do ove srpnja godine djelovala u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu. U srpnju ove godine, nakon što joj je dijagnosticirana teška zloćudna bolest, s. M. Augusta dolazi u Kuću maticu, gdje se pod skrbnom brigom susestara u Kućnoj bolnici, hrabro podnoseći križ patnje i boli, pripremila za konačni susret s Nebeskim Zaručnikom koji se ostvario 24. kolovoza tek nekoliko dana prije no što bi proslavila svoj imendan, na spomendan Sv. Augustina biskupa i crkvenoga naučitelja.
U toj posljednjoj milosnoj etapi svoga uspinjanja na kalvarijsko brdo – sakramentalno pomirena s Bogom i ljudima, nahranjena Kruhom živim, osnažena bolesničkim uljem Božje ljubavi i briga za svoje sluge – svjedočila je posvemašnje pouzdanje u volju Božju, strpljivost i zahvalnost svima koji su je brigom, pažnjom i molitvom pratili do susreta s Uskrslim.
Pokojna sestra Marija Augusta bila je osoba puna razumijevanja za bližnje, osoba jednostavna srca i duha, a to znaći potpuno otvorena Božjem davanju, a to pak je temeljno obilježje života Blažene Djevice Marije. Nazaretska djevica pred Bogom stoji kao ponizna, neznatna sluškinja koja budno osluškuje i izvršava Gospodarevu volju. Samo takva djetinja jednostavnost i neproračunljivost omogućava Bogu da se ‘posluži’ čovjekom. To smo prepoznavali, toga smo bili dionici, takav smo život i to smo svjedočanstvo gledali u milosrdnoj sestri Sv. Vinka Paulskoga, s. Mariji Augusti.
Odakle je crpila snagu i volju za takovo služenje? – to je svakako i na prvome mjestu bio susret s Uskrslim u euharistijskom slavlju, potom u molitvu – zajedničkoj i osobnoj te u vjernost i življenju svetih redovničkih zavjeta.
U ime tolikih generacija bogoslova i svećenika, preko četrdeset generacija, u ime poglavara koji su se u tih 40 godina barem osam puta mjenjali, u ime djelatnika i djelatnica, susestara, potom profesora Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta i drugih svećenika koji su stanovali u Bogosloviji, izričem srdačnu zahvalu Bogu za život, rad i svjedočenje milosrdne Božje ljubavi prema čovjeku te obećavam molitvu bogoslovske zajednice da joj Gospodin bude milostiv i da je primi „u dom nerukotvoren, na nebesima“.
Časnoj majci, sestri provincijalki, svim članicama Družbe milosrdnih sestara Sv. Vinka Paulskoga, svim iz obitelji Bubalo i rodbini, svoj braći i sestrama, prijateljima i znancima, izražavam iskrenu kršćansku sućut kojoj je temelj „postojana nada u vječni život“.
Anđelko Košćak, rektor
