U petak, 2. studenog 2018. godine, na „Dušni dan“, devet planinara htjeli su učiniti nešto lijepo i dobro za dušu i tijelo, a što može biti bolje o prepuštanja prirodi, planinama, ljepoti i divljenja vrijednoj divljini gdje je sve jedinstveno, neponovljivo i zavodljivo, stoga smo zajendo sa prorokom rekli „zavedoh me i dadoh se zavesti“.
Nakon misnoga slavlja i doručka, potrpali stvari u kombi, popunili ga do zadnjeg mjesta, prekriživši se, krenuli. Za volanom su se izmjenjivali Krešimir Babić i Hrvoje Maltarić, uz njih Višeslav Foretić, „srednji red“ – Kristijan Barišić, Krešimir Bušić i Mijo Radić – domaćin toga planinarenja, te na zadnjem sjedištu „starci“ braća Josip – najstarji i najbrži – i Zdravko Maltar – duša i pouzdan vodić i te Anđelko Košćak. A kamo smo to krenuli? – teško i za pomisliti, a također nam i vremenska prognoza nije nišla na ruku, krenusmo na najviši vrh naše Domovine – na Dinaru ili preciznije Sinjal (1831 m) da doživimo stvarnost pjesme „Vjetre s Dinare“. Došavši u kraljevski grad Knin posjetili smo Crkvu Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, gdje smo izmolili Anđeo Gospodnji. Kombijem smo, po nepristupačnom terenu, došli do polazišne točke Markov grob ili Suho polje. Od te polazišne točke krenuli smo prema planinarskom domu Brezovac, koji se nalazi na 1050m nadmorske visine. Na putu prema Brezovcu popeli smo se na vrh Badanj (1281m). Spustivši se sa vrha, predvečer smo došli u planinarski dom Brezovac, gdje smo se odmorili, okrijepili, zajedno izmolili večernju, te kroz sve to izgrađivali zajedništvo.
Sutradan, u 8 sati ujutro, krenuli smo prema najvišem vrhu u Hrvatskoj, Sinjal (1831m). Samo uspinjanje trajalo je 3h, te je dolaskom na vrh, sva bol, napor i težina koju smo osjećali penjući se, nestala i pojavio se osjećaj zadovoljstva i ponosa. Pogled koji se pruža sa vrha Sinjal je nezaboravan, i vjerujem da će svakom od nas ostati duboko urezan u našim srcima. Očarani pogledom s vrha na Knin i okolicu, pod vodstvom rektora izmolili smo i psalam, pjesmu stvorova i Apostolsko vjerovanje.
Psalam 121
Hodočasnička pjesma.
K brdima oči svoje uzdižem:
odakle će mi doći pomoć?
Pomoć je moja od Jahve
koji stvori nebo i zemlju.
Tvojoj nozi on posrnuti ne da
i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.
Ne, ne drijema i ne spava
on, čuvar Izraelov.
Jahve je čuvar tvoj,
Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje!
Neće ti sunce nauditi danju
ni mjesec noću.
Čuvao te Jahve od zla svakoga,
čuvao dušu tvoju!
Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak
odsada dovijeka.
Nakon molitve, fotografiranja, radosti radi osvojenog najvišega vrha naše Domovine, polako smo se preko Martinovih košara, spuštali prema mjestu Glavaš. Usput smo razgledali srednjovjekovnu gradinu Glavaš, a tek nekih tristotinjak metara! dijelilo nas je obiteljskih kuća rodbine i prijatelja našega bogoslova Mije Radića. Svi dragi domaćini oduševili su nas svojom pristupačnošću, gostoljubljem i jednostavnošću, a pripremljeno jelo bila je delikatesa – 5 zvijezdica! Od srca vam hvala i Bog vas blagoslovio! Nakon druženja krenuli smo prema Zagrebu te po dolasku slavili sv. Misu u kapeli Presvetog Srca Isusova u zagrebačkom sjemeništu.
P.S. Saznali smo zašto su apostoli htjeli podići sjenice nakon što im se Krist ukazao u svojoj slavi. Zato jer im je silazak s brda bio izrazito fizički naporno i bolno iskustvo.
Razmišljanja na putu prema „gore“
Božje postojanje i promjena
Katekizam Katoličke Crkve
32 Svijet. Polazeći od gibanja i nastajanja, iz kontingencije, iz reda i ljepote svijeta može se spoznati Boga kao izvor i svrhu svemira.
Što je to promjena? Prvenstveno, htio bih naglasiti kako ne želim definirati pojam promjene, već je moj cilj staviti naglasak na važnost promjene za čovjekov život i kako je promjena nužna za njegov rast prema Gospodinu.
Vjerujem da se svi slažemo kada kažem da čovjek promatrajući prirodu, stvoreni materijalni svijet, čovjeka kao osobu, može razumom djelomično spoznati Boga, njegove zakonitosti i njegovu stvaralačku dimenziju, „no to traženje zahtijeva od čovjeka puni napor uma i ispravnost volje, “srce iskreno” kao i svjedočanstvo drugih koji će ga naučiti tražiti Boga.“ (KKC, 30).
Promatrajući prirodu možemo uvidjeti kako se svijet oko nas neprestano mijenja, neovisno o nama. Tako, promatrajući godišnja doba uočavamo neprestanu promjenu i da nam ona nešto u našem vremenu, u našoj užurbanoj i neprimijećenoj svakodnevici poručuje i ukazuje da nešto jest i može biti od važnosti za naš život. Tako promatrajući drveće i ostalo lišće na Dinari, vidimo da je taj list i drvo moralo nekako nastati. Netko ga je morao stvoriti i tako prekrasno dizajnirati. Svaki dio lista ima svoj razlog postojanja, obje strane lista, gruba i glatka, sve žile po kojima list, preko peteljke, grančice, grane, pa sve do korijena drveta, dobiva hranu potrebnu za život. Vidimo da uistinu svako stvorenje i koje nije po stvaranju stvoreno na sliku Božju, ima svoju svrhu, ljepotu i logičnost.
S druge strane, planinareći čovjek se uspinje prema vrhu planine, za što je potreban određen fizički i psihički napor. Kako se čovjek sve više uspinje, a uspon sve više vremenski traje, čovjeku je potrebno sve više i više kisika kako bi „preživio“ taj napor. Dolazi do potrebe sve učestalije promjene kisika i ugljičnog dioksida. Naglasak je na promjeni. Jer da nema te prijeko potrebne promjene čovjek ne bi mogao živjeti. On bi stao na svome putu prema gore, jer bi srce i ostali organi prestali funkcionirati. Osim toga, promjena kao što je izmjena kisika, upućuje da smo podložni promjeni, odnosno da čovjek i priroda nisu stalni, ali Bog je oduvijek takav kakav jest. Mi smo promjenjivi jer smo potrebni promjene. Čovjek je prolazan, što označava promjenu, i to može primijetiti promatrajući ljude oko sebe. Čovjek uviđa kako stari, a „neki novi klinci“ dolaze poslije njega. Na kraju, ako je Bog stalan onda mora biti i stalna njegova Riječ, a ako je njegova Riječ stalna, onda je i promjenjiv čovjek podložan toj stalnoj Riječi, a ako nije, onda nije u skladu sa Božjim Zakonom i nije u zajedništvu s Njime. Naime, kada je čovjek daleko od Boga, tada je u grijehu, i umire, jer ne dobiva potreban „kisik“ za preživjeti uspon prema „gore“.
Vjerujem da ovo kratko promišljanje u kojem nije sve rečeno, ni ne može biti, otvara mnogo prostora kako bi svojim razumom pokušali dokučiti istinu o Bogu i njegovoj prisutnosti među nama. (Krešimir Babić)
