Dana 13. siječnja u biblioteci Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa održan je teološko-pastoralni razgovor, a na temu: Alojzije Stepinac – čovjek, svećenik, pastir življene ljubavi (caritas).
Nakon molitve i uvodnih riječi uslijedila su dva kratka izlaganja. Prvo od njih osvijetlilo je Stepinčev rad u zagrebačkom Caritasu. Tako saznajemo da je uz službu nadbiskupskog ceremonijara, mladi dr. Stepinac vršio i službu nadbiskupskog milostinjara. Na taj je način raspolagao određenim materijalnim sredstvima za pomoć sirotinji. Nakon što je nadbiskup Bauer, a na Stepinčev poticaj, 1931. g. osnovao Caritas Zagrebačke nadbiskupije, Stepinac postaje prvi predsjednik zagrebačke zajednice župnih Caritasa, te je tako mogao još više pomagati siromašnima – osnivaju se brojne pučke kuhinje, s posebnih odjelom studentske kuhinje. No, ne i manje važno, Stepinac je i brojne vjernike potaknuo na milosrđe. To je činio putem listića Caritas, propovijedima i osobnim posjetima.
Upravo su Stepinčeve propovijedi bile sadržaj drugog izlaganja. Imajući pred sobom više njegovih propovijedi (ne samo onih koje se tiču djelotvorne ljubavi) možemo uočiti neke zanimljive njihove karakteristike. Tako vidimo da je nadbiskupov stil silazni – on kreće od primjera Krista Gospodina koji poticaj za svoje djelovanje crpi iz odnosa prema Ocu, jer je stalno obasjan sjajem njegovog lica. Navodi onda Stepinac razne primjere kako je Krist činio, pri čemu se ti primjeri nižu ritmički u lancu, jedan za drugim. Nakon toga, slijede i primjeri svetaca, ponovno ritmički kao i Isusovi. Naposljetku, vjernicima upućuje (i to ponovno više puta uporno ponavljajući, gotovo moleći): Idi i ti čini tako! On pokušava vjernicima pokazati, kroz razne primjere svetaca, da je Krista moguće nasljedovati, a da je razlog zbog kojeg bi netko trebao ići i činiti tako jednostavno stoga što je Krist tako činio. Izdvojimo i jedan odlomak iz propovijedi koji dijelom ilustrira opisano: „Kad je Krist Gospodin proglasio načelo – blago milosrdnima – dao je prilike milijunima duša, da osiguraju sebi nebo djelima milosrđa, dok bi inače postali plijenom pakla. Povijest Crkve Božje puna je prekrasnih primjera, koji to potvrđuju“ (Katehetske propovjedi I, 44.).
Nakon dvaju izlaganja uslijedio je rad po grupama – naime, sudionici razgovora bili su podijeljeni po skupinama, te je svaka skupina dobila jedan problemski pastoralni zadatak kojeg su morali prodiskutirati i pokušati objasniti kako bi ga u stvarnom životu pokušali riješiti. Zadaci su dakako bili usmjereni na tematiku djelatne ljubavi: župljani kojima je izgorjela kuća i kojima treba pomoći, starija župljanka koja je završila u bolnici, a nema svoje djece koja bi se brinula o njoj, žena s djecom koja treba pomoć oko plaćanja računa za struju i vodu, te djeci kojoj treba pomoći oko nabavke školskih udžbenika, i to uz napomenu da su za takvu pomoć župne financije nedostatne.
Naposljetku, nakon što su uz diskusiju prijedlozi rješenja zadataka bili izloženi, uslijedila je i završna molitva. (M.Č.)
