„Povijest je učiteljica života“ poslovica je koja se često čuje. Zaista, povijest nam omogućuje da razumijemo svoju sadašnjost te otvarajući horizonte prema onom budućem usmjerava naše korake. Biti bez prošlosti znači biti bez identiteta, a bez identiteta čovjek je prepušten hirovitim naletima vremena i prolaznosti koja se ne pamti te čiji vijek brzo prolazi. Povijesnost i prisjećanje u samim su temeljima Crkve koja živi od vjere u utjelovljenje i objavu samoga Boga u Isusu iz Nazareta. No, niti povijesnost niti prisjećanje nisu u Crkvi nikada puka komemoracija nego su ponajprije posadašnjenje jer, kao što piše autor Poslanice Hebrejima, Isus Krist, jučer i danas isti je – i uvijeke (Heb 13,8). Na ovu činjenicu spoznatljivu prije svega vjerom ukazuju brojni svjedoci: crkveni oci, naučitelji, sveti ljudi svih staleža, muškarci i žene, mladi i stari, a na osobiti način mučenici – oni koji su bili spremni podnijeti svaki oblik zla kako bi posvjedočili za dobro, za istinu, ljubav i pravdu.
Dvadeseto stoljeće, stoljeće je koje je upoznalo ljudoždersku narav besplodnih pokušaja gradnje utopija, raja bez Boga, koje su se jedna za drugom raskrinkavale kao pakao. Stoljeće ‘‘izam-a” svih vrsta: fašizma, nacizma i komunizma, mnoge je životne priče ispisalo krvavim slovima. Na žalost, svjedočimo kako i danas brojni kršćani, a i mnogi drugi, trpe teror, nasilje i progone. Ipak, vjernik čvrstog pouzdanja, uz svu bol i tegobu, nije prepušten očaju. Umjesto toga, svoj pogled upućuje na osobu Isusa Krista i posebno na sve one svjedoke koji su kroz povijest iskazali posvemašnju vjernost Kristu te su, posadašnjenjem njegove muke u vlastitom životu, postali svjetlilima u mraku i otvorili pogled prema budućnosti u kojoj će Gospodin otrti svaku suzu te smrti više neće biti (Otk 21,4).
Crkva u Hrvata i sama je upoznala težinu progona ali, kao što je upoznala gorčinu, upoznala je i hrabrost, vjernost, svjedočanstvo i radost u patnji u brojnim svjedocima. Takvi svjedoci ukazuju kako je moguće transformirati patnju i dati joj smisao, ma koliko teško bilo. Stoga je mjesto koje u povijesti, svijesti i u srcu Crkve u Hrvata ima blaženi Alojzije Stepinac, neizmjerno važno. Već promatrajući fotografije sa sudskog procesa ispunjenog i uvredama i neutemeljenim iskazima i lažnim svjedocima, uočava se čovjeka koji suočen sa svim teretima stoji mirno i spokojno. Blaženi Alojzije mogao je mirno slušati o onima što ustaju na njega jer mu je savjest bila čista, a bila je čista zato što se ukorijenila u Isusu Kristu, ljubavi prema Djevici Mariji, Crkvi i vlastitom narodu. Dublje upoznavanje Alojzijeva lika i djela samo otkriva uvijek veće dubine sveto proživljenog života.
Stoga, ići ususret blagdanu u kojem se prisjećamo blaženog kardinala znači susresti se s ozbiljnošću vjere i njenim ostvarenjem. 10. veljače ne prisjećamo se samo preminuća blaženog Alojzija nego čitava njegova života i to kako bismo znali nasljedovati taj svijetli primjer.
Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište već godinama ozbiljno shvaća taj zadatak. Prošlih godina održavali su se teološko pastoralni razgovori o Stepincu, organizirale se tribine u kojima se upoznavao blaženik koji je nama toliko blizu te se redovito moli za njegovo proglašenje svetim. Ove godine, na prijedlog duhovne grupe blaženog Alojzija Stepinca, organizirana je i trodnevnica u kojoj se bogoslovska zajednica pripremala za sami blagdan. Tako se u utorak, 7. veljače molila krunica, idućeg dana, u srijedu se održalo klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu praćeno čitanjem misli Alojzija Stepinca upućenih bogoslovima 1935. godine. Treći dan trodnevnice, večer uoči blagdana, čitava je zajednica prisustvovala svečanoj večernjoj molitvi.
U petak, poglavari i bogoslovi uputili su se u katedralu gdje su se od ranoga jutra na grob dragog blaženika slijevali brojni hodočasnici. U zagrebačkoj prvostolnici, u 14 sati održana je ”ura preminuća” u kojoj su se, kroz molitveno – meditativni program, bogoslovi i poglavari zajedno s vjernima prisjećali posljednjih trenutaka Alojzija Stepinca. Duhovnik bogoslova, vlč. Vlado Razum uputio je i prigodnu riječ istaknuvši Stepinca koji je, jer je slijedio Krista, i sam postao osporavanim znakom, što je uočljivo i dana. No, u takvom osporavanju i spletkama, istina se probija, postaje jasnijom i vidljivijom, napomenuo je vlč. Razum. Kroz ovaj program postalo je nekako jasnije da sveti život zaista ne poznaje kraj nego je zaista početak vječnosti.
Blagdan je svoj vrhunac doživio u euharistijskom slavlju kojeg je u 19. sati predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u koncelebraciji s brojnim biskupima i svećenicima i u prisutnosti brojnih vjernika koji su katedralu ispunili do zadnjeg mjesta. Brojnost okupljenih ukazuje na to koliko je hrvatskom narodu blaženi Alojzije Stepinca važan, posebno u ovo vrijeme kada se diljem svijeta gube identiteti i zamjenjuje ih relativizam. Svoju homiliju kardinal Bozanić ukazao je kako je blaženi Alojzije ono zrno koje padne na zemlju i donosi obilat rod. Naglasio je kako nema straha kada je Krist u srcu i kada je on izvor snage. Savjest je tada čista, a upravo takva savjest trebala biti mjestom slušanja istine i dobra u hrvatskom društvu. Upravo je u tome Alojzije Stepinac kompas i orijentir te je i danas, kao i u vrijeme totalitarizama, znak nade i slobode, napomenuo je kardinal Bozanić.
Nakon ovih velikih dana, u vjerniku se budi čitav niz osjećaja – tuga zbog nepravde ali i radost zbog pobjede istine i dobra, strepnja pred nesigurnom sadašnjosti i pouzdanje u Božju prisutnost, ponos zbog velikana vjere koji je iznikao iz ovog naroda i njemu se, sljedeći Krista predao, ali i osjećaj odgovornosti nasljedovanja takvog života. Jer, i svaki vjernik stoji pred sudom povijesti, onim ljudskim i Božjim. Jedan od njih nudi lakši put, put manjeg otpora i lagodnosti ali i put zaborava, a drugi put donosi trpljenje i borbu ali i vječnost, život koji nadilazi prolaznost. Lik blaženog Alojzija pomaže razlučiti ta dva puta i upućuje na pravi izbor. Stoga za njegovo proglašenje svetim nastavljamo moliti iako u nama samima nema dvojbe da se u našu povijest trajno ugradio veliki svetac. (dk)
