Duhovna obnova je započela svečanim sljavem u kojem su u službe lektorata i akolitata bili postavljeni bogoslovi 3. i 4. godine, a o čemu možete čitati u zasebnom članku. Slavlje se nastavilo u blagavonici za zajedničkim stolom. Nakon kratkog predaha, odgojitelji, đakoni, bogoslovi i mladi koji razmišljaju o duhovnom zvanju, uputili su se u kapelicu Presvetog Srca Isusovog u kojoj je otpjevan zaziv Duha Svetoga prije razmatranja i molitve Povečerja. Voditelj duhovne obnove bio je mons. Ivica Božinović, svećenik Banjalučke biskupije, župnik i čuvar svetišta Sv. Terezije od Djeteta Isusa u Presnačama (BiH).
Budući da smo u vremenu došašća, mons. Božinović prvim je nagovorom pozvao prisutne da „raspire pepeo“ svojega života, da „pospreme kuću“ svoje duše prije blagdana Božića. Spomenuo je kako je u selu iz kojeg je rodom, titular crkve bio je sv. Ilija te kako mu je u sjećanju ostao običaj „svraćanja“ cijele rodbine u njegovu obitelj kada se slavila svetkovina sv. Ilije. Rekao je kako su za taj dan tekle velike pripreme, uređivala se kuća i dvorište. Tako je pozvao sve prisutne da „očiste kuću“, tj. svoju dušu prije svraćanja koje će biti na blagdan Rođenja Gospodinova. To „čišćenje kuće“ je sakrament ispovijedi, on je servis naše duše. A taj servis nužan je da bi se mogao dostojanstveno proslaviti taj blagdan. Iznoseći svoje iskustvo života i djelovanja na prostoru Banjalučke biskupije u ratnom vremenu, iznio je vrlo potresno svjedočanstvo. Naime, devedesetih godina dvadesetog stoljeća, prostor te biskupije uzdrmale su ratne strahote. Na tim prostorima, to je bilo vrijeme velike kušnje za svećenike, valjalo je brzo odlučiti ili ostati na tim ratom zahvaćenim prostorima ili otići na sigurnije mjesto? Ono što ga je posebno vodilo i dalo mu smisao da ostane djelovati na tim prostorima pa iako ga i koštalo života, pitanje je njegova strica koje mu je postavio uoči svećeničkog ređenja: „Želiš li ti stvarno biti svećenik?“. On je odgovorio: „Ako nešto volim, ništa me ne može slomiti“. Ta misao dâna je i svima prisutnima na razmišljanje, vole li ono što rade? Usto je napomenuo kako se pojam „voljeti“ ne smije estradizirati, voljeti znači žrtvovati se. Stoga, budući da je on volio ono što radi, odlučio se i žrtvovati. No, voljeti nipošto ne znači ni patiti. Nakon kratkog razmatranja, prisutni su izmolili zajedničku molitvu Povečerja te se u šutnji uputili na počinak.
Subota ujutro, započela je molitvom jutarnje te doručkom. Zatim je uslijedilo pokorničko bogoslužje na kojem je mons. Božinović na temelju prispodobe o izgubljenom i nađenom sinu (Lk 15,11-32) potaknuo sudionike na ispit savjesti nakon kojega je uslijedila ispovijed. Po završetku sakramenta ispovijedi, uslijedilo je drugo razmatranje koje je svojevrsni nastavak razmišljanja započetog na prvom razmatranju. Mons. Božinović iznio još neka svoja životna iskustva iz vremena, kako kaže, kada su se crkve na prostorima Banjalučke biskupije „rušile kao domino kockice“. Kada im je život bio u Božjoj ruci i kada si je morao posvijestiti činjenicu da kao svećenik nije pozvan za sebe, već za druge. A posebno mu je potrebno u takvim trenucima bilo zajedništvo sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, jer kako kaže – bez ljubavi, zajedništva i humora – ono što je doživio, ne bi moglo izdržati.
Danas se na tim prostorima još osjećaju posljedice koje se očituju drastičnim smanjenjem broja stanovnika, a time i vjernika. No, kako jednom reče papa Benedikt XVI. „Crkva ne živi od statistika, nego od Duha Božjeg“ tako da u tim riječima vidi smisao i potvrdu djelovanja i u malim zajednicama.
Na svečanoj svetoj misi, kruni održane duhovne obnove, tijekom propovijedi nastavio je iznositi svoja svjedočanstva koja je povezao i s čitanjem i evanđeljem toga dana. Po završetku misnoga slavlja, okupljenima se obratio rektor Anđelko Košćak izričući ponajprije zahvalu mons. Božinoviću, ali i svima ostalima na uzornom sudjelovanju. Na kraju, svi prisutni okupili su se oko obiteljskog stola na objedu u bogoslovskoj blagovaonici. (mk)
