Dana 22. ožujka 2020., nedjelja, dominica laetare – probudih se kao i inače… spremih se i pođoh u bogoslovsku kapelu… kad ono u 6 sati i 24 minute doživjeh što nikada – tako jako i po život opasno – do tada nisam… potres! – jak (5,5 po Richteru) i (pre)dug (oko 10 sek.)… Sat u rektorovoj sobi za posjete stao je u 6.24, još uvijek stoji… Taman smo se privikli na mjere glede sprječavanja širenja virusa, obskrbili dezinfekcijskim sredstvima, …nitko od bogoslova nije pokazivao simptome zaraze… i sad još ova nevolja i iskušenje! Brzo smo potrčali prema porti, javili na razglas da svi istrče u dvorište… mnogi su već to i učinili te jedni druge pozivali, gledali, tražili po dvorištu jesu li svi tu… Ubrzo smo doznali da će uskoro još jednom zatresti… Između dvaju potresa prozvali smo imenom i prezimenom sve bogoslove – Bogu hvala, svi su bili na dvorištu. Izmolili smo Anđeo Gospodinji i Pod obranu se tvoju utječemo, potom je svima nazočnima udijeljen Božji blagoslov… i naskoro, drugi potres – sa strepnjom smo gledali kako se njiše sjeverni toranj katedrale – sve je djelovalo apokaliptično… U tom je trenutku rektor nazvao kardinala zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića i ukratko ga izvjestio o stanju u Bogosloviju – „svi smo živi i bogoslove kanimo pustiti doma.“
Bogoslovima je bilo rečeno neka zovu svoje doma da dođu po njih, a oni će po petorica ulaziti u Bogosloviju i uzimati si najnužnije stvari… Također smo i sa bogoslovijskim kombijem razvozili bogoslove izvan grada gdje su ih čekali njihovi roditelji, braća… U nutrini srca i duše svakoga od nas puno se toga događalo, izmjenjivali se i nametali razni osjećaji… međutim nastojali smo sačuvati staloženost, sabranost, razboritost, jedni drugima biti na pomoć… međutim kako su bogoslovi odlazili iz Zagreba sve su jače nadirali osjećaji tuge, zabrinutosti… Na stubištu pokraj dizala, imali smo poplavu – na tavanu je probijen i iz svoga ležišta pomaknut kotao pomoćne stanice sustava grijanja… Nekoliko je bogoslova ostalo i pomagalo oko skupljanja vode, srdačno im zahvaljujemo.
Nakon svega proživljenog, oko 14 sati, slavili smo svetu misu i tako na najbolji način iskazali Bogu zahvalu da smo svi živi i zdravi te ga zamolili da bogoslove prati svojom moćnom zaštitom i blagoslovom kako bi mu ostali vjerni i postojani u hodu prema svećeničkom zvanju. Nakon misnoga slavlja sjeli smo u blagovaonici i prvi puta blagovali toga dana. Uskoro je kardinalov tajnik nazvao rektora koji je potom razgovarao s kardinalom o stanju bogoslovijske zgrade i o mogućnosti njegova smještaja, kao i svećenika i časnih sestara iz Nadbiskupskog dvora, u Bogosloviju. Od toga smo dana zajedno – za stolom Gospodnjim u kapeli časnih sestara i za bratskim stolom u bogoslovskoj blagovaonici.
U utorak, 24. ožujka 2020., svim je bogoslovima poslano sljedeće pismo:
Poštovani bogoslovi, primite srdačne pozdrave od zagrebačkoga nadbiskupa, njegovih suradnika, odgojitelja, časnih sestara i djelatnika naše Bogoslovije.
Nadam se da ste dobro i u ovim oklonostima kada smo pogođeni raznim nevoljama koje su nas podosta zaustavile u našim redovitim aktivnostima, službama i drugim sadržajima bogoslovske formacije, međutim te nam okolnosti pružaju priliku temeljite i iskrene obnove duha, obnove vjernosti Kristu i njegovu pozivu te veću zauzetost u primarnim sadržajima formacije. Stoga Vas potičem „neka vam ne prođe dan, a da nešto lijepo ne učinite za Boga“ koji nas ljubi i koji nas treba za svoje suradnike u djelu spasenja. Znam da su vam mnoge i potrebne stvari ostale u Bogosloviji, stoga prema trenutnim okolnostima i mogućnostima, ipak nemojte zanemariti svoje dužnosti glede filozofsko-teološkoga studija.
Ono što i u ovim okolnostima možemo – više i bolje nego u redovitom tijeku života – jest njegovanje duhovne blizine i zajedništva. Na tome planu vas potičem, iako sam uvjeren da to i činite, budite revni i postojani u molitvi, osobito onih molitava koje molimo u Bogosloviji, od kojih valja izdvojiti Liturgiju časova, molitvu krunice i razmatranje riječi Božje. Proširite te molitve na sve članove svoje obitelji. Nastojte uvijek u molbenicama i prošnjama – glasno ili u kratko šutnji – Bogu prikazati sve članove naše bogoslovske zajednice i moliti za nova duhovna zvanja.
Mi ćemo svakoga dana u kapeli časnih sestara u 15 sati izložiti Presveti Oltarski Sakramenat moliti krunicu i litanije te u šutnji zahvaljivati Bogu za dar života, poziva i osluškivati na što nas to Gospodin danas poziva. Pozivam Vas da se u to vrijeme svi zajedno pridružite molitvi i zahvali Bogu.
Božje djelo spasenja i otkupljenja čovjeka traje i ništa ga ne može u tome zaustaviti „ni kad se zemlja ljulja, ni kad se bregovi ruše u srce mora“ (Ps 43,3).
Dani polako idu, tlo pod nama i nadalje podrhtava, istina sada nešto slabije, COVID-19 je još uvijek tu, no nadamo se da će i ta pošast – poštivanjem uputa mjerodavnih, samodisciplinom, a ponajviše milosrđem Božjim – nestati. Poneki radovi u Bogosloviji – skidanje dimnjaka u zapadnom dijelu potkrovlja Bogoslovije i drugo – su u tijeku…, statičari su pregledali zgradu od podruma do tavana, čekamo njihov – usmeni i pismeni – pravorijek i potom ćemo započeti sa obnovom… Iz dana u dan pratimo vrlo zahtjevne i neizvjesne radove na Katedrali, kao i na Nadbiskupskom dvoru i Nadbiskupskom duhovnom stolu, a također počesto pogled svraćamo i prema franjevačkoj crkvi, samostanu, a napose tornju… Žao nam je da su se subraća franjevci morali iseliti iz samostana… želimo im što skoriji povratak.
Ovdje donosimo pojedine odlomke izvješća o potresu koji se dogodio u Zagrebu 9. studenoga 1880. godine, u 7 sati 33 min i 53 sek (6,3 po Richteru):
„Vjekovi prošlosti naše malo znadu pripovjedati onakve nesgode, kakvu je prošlog utorka (9. o. mj.) zastigla naš glavni grad. (…). Naši čitatelji znadu ponos naš, prvostolnu crkvu našu. Danas pogled na nju tek suzu izmamit može. Toranj po duljini razpuknuo (…) A u nutri! Iz visine one velike srušio se na njekoliko mjestih svod, naročito onaj nad svetištem (…). Sličan udes zadesi i nadbiskupski dvor, gdje je iz svodišta u sobe padala na gromade kao kakva kiša, te je čudo, što su sva gospoda, naročito gost uzoritog gospodina kardinala, presvietli gospodin biskup Senjski (Juraj Posilović) živu glavu izneo. (…). Žalostno je pogledati i nadbiskupsko sjemenište. Onaj diel prema nadbiskupskom vrtu (danas: Ribnjak) slab i inače popucao je tako, ter se je duhovna mladež (bogoslovi) na miesec dana razpustiti morala, dok se za stanovanje opet priredi.“ (Katolički list, XXXI.(1880.) br. 46, str. 369.)
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Mihalović je u subotu, 13. studenoga 1880. godine, na trgu bana Jelačića slavio svetu misu „da zahvalimo Bogu, što nas je od užasnije još nesreće oslobodio, pak da ga prosimo, neka nam se smiluje i u buduće nas poštedi.“ Bili su nazočni tadašnji ban grof Ladislav Pejačević, barun Franjo Filipović, ministri, predstojnici raznih vladinih i gradskih odsjeka i uprava i „mnogo puka, duhom slomljenog, srdcem skrušenoga, koji je dobar diel ovelikoga ovoga trga dubkom napunio.“ Prije svete mise propovijed je održao dr. Antun Kržan. (Katolički list, XXXI.(1880.), br. 47, str. 376.)
Dr. Franjo Rački, kanonik Prvostolnoga Kaptola zagrebačkoga, u trenutku potresa nalazio se u katedrali i te je trenutku opisao i objavio: „Kada sam u prvostolnoj crkvi na jednom pobočnom žrtveniku misu čitajući molio posljednje evangjelje, stala se crkva tresti uz silno bučanje podzemno. Odmah se dosjetih da je to grozan potres, pa odstupiv od oltara prislonih se na zid. Nad menom se sve rušilo; pričinilo mi se, da se stupovi i oltari lome. Da sam bježao u sakristiju, bile bi me ruševine od svoda ubile; a tako samo su odlomci od morta na glavu mi padali. Sva se crkva zadimi od prašine. Svod nad presbiteriom i onako krpan sruši se silnim štropotom tako, da je veliki oltar, lustar, naša sjedala i.t.d. uništio. Pošto je potres iza kakovih 30 sekunda prestao, dovukao sam se njekako do sakristije, koja je čitava ostala. (…). Izišavši iz crkve imao sam što i vidjeti. Sve je iz kuća pobjeglo. Sjemeništa njeki diel porušen, klerici utekoše i kućama poslani. Njeke naših kurija bez krova, a svaka znatno oštećena. Približivši se mojoj kuriji činila mi se iz vana još najcielija. Majka me čekala pred vratima plačući. (…). Ta nije to puki slučaj, da su većim dielom po Zagrebu i njegovoj okolici crkve nastradale, i nije puki slučaj da je u prvostolnoj crkvi u presbyteriju sve uništeno samo svetohranište cielo ostalo; isto kao što nije puki slučaj, da je remetska crkva sa zemljom sražena, a sam veliki žrtvenik sa čudotvornom slikom Majke Božje poštedjen.“ (Glasnik biskupija Bosanske i Sriemske, VIII.(1880.), br. 22, 30. XI., str. 185.-186.)
Pripremio: Anđelko Košćak
