Izvor: medomed.org
JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
16. lipnja 2024.
Ivan Iviček, bogoslov V. godine (Zagrebačka nadbiskupija)
Čitanja: Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34
Kada čovjek odluči posijati sjeme u zemlju da bi dobio plodnu žetvu ne zna hoće li i kako će to sjeme izniknuti i koliko će roda donijeti, već se uzda u najbolje što zna da bi od toga sjemena mogao dobiti. U tom procesu trudi se dobro pripremiti zemlju, dobro sjeme nabaviti koje će isklijati, kasnije kada isklija brine se da ima dovoljno vode, svjetla, da ga zaštiti od mogućih štetočina koje stabljici mogu nauditi i umanjiti kvalitetu konačne žetve. Kada dođe trenutak žetve čovjek se brine da pokupi sve klasje koje je urodilo novim sjemenom kako bi ponovo mogao posijati za novu žetvu, a ono što je prinos brine se dobro uskladištiti kako bi mogao od toga sjemenja živjeti i imati hranu koja mu je potrebna za život.
Danas si želimo postaviti pitanje kako ja u svoj život sijem sjeme Božje riječi koja posijana u moje srce donosi obilat rod za život vječni? Ako pažljivo čitamo evanđeoski odlomak možemo uočiti kako Isus govori svojim suvremenicima parabolu o sijanju Riječi uspoređujući je sa zrnom gorušice. Najmanje od svega zrnja rađa tako veliko stablo da se pod njim gnijezde i ptice nebeske. Današnjem čovjeku modernog načina života koji živi toliko užurbano može se činiti besmisleno i neisplativo čekati toliko vremena da posijano sjeme nikne i urodi plodom. Duhovni život koji bi trebao predstavljati proces klijanja, rasta i dozrijevanja sjemena ne može uroditi plodom na neki instant način, već mu treba pružiti dovoljno vremena i svjetlosti životnog iskustva življenja posijane riječi na njivu ljudskoga srca da urodi plodom – svetošću. Taj proces često je bolan i dugotrajan jer posijano zrno treba umrijeti i izboriti se za novi život da bi donijelo obilat rod. Zato nas Isus želi potaknuti i ohrabriti da ne odustajemo da se sjetimo da Duh Sveti djeluje u našoj duši poput svjetla, vode i svega onoga što je potrebno sjemenu da bi izniknulo i donijelo rod, a mi toga nismo svjesni i ne znamo kako. Vjera i pouzdanje u providnost jedine su stvarnosti u koje se čovjek može pouzdati da će posijano sjeme iznići i donijeti roda. Isus ne brine o uspjehu, već daje do znanja da treba ostaviti prostor Božjem zahvatu koji na nevidljiv način djeluje svojim blagoslovom kako bi čim plod dozrije mogao krenuti sa žetvom. To nam Pavao u svojoj drugoj poslanici Korinćanima objašnjava riječju pouzdanje. Pouzdanje u beskrajnu Božju ljubav koju on potvrđuje svojim djelovanjem. Bog djeluje kao Bog iznenađenja, a čovjek da bi se dao iznenaditi treba se prepustiti Njegovoj providnosti i djelovanju Duha Svetoga u svom životu i hoditi u vjeri da će biti nagrađen za sve ono što dobro sije. Kada čovjek prepusti svoje putove Gospodinu on ga tada sadi kao grančicu na gori visokoj i raste u veliko drvo iz kojega se granaju mnoštvo grana koje daju hladovinu onima koji se u teškoćama i žezi svoga dana pod nju sklanjaju.
I tada će poput psalmista moći reći:
Ko palma cvate pravednik
i raste ko cedar libanonski.
Zasađeni u domu Gospodnjemu,
cvatu u dvorima Boga našega.
Rod donose i u starosti,
sočni i puni svježine:
da navijeste kako je pravedan Gospodin,
Hrid moja, onaj na kome nema nepravde.
A najbolji primjer takvoga života su nam sveci koji su u svom životu sijali sjeme Riječi Božje na najizvrsniji način, živeći i hodajući u korak s Bogom puštajući ga da uđe i u najmanje dijelove našega života vjerujući da će i tamo učiniti najveća djela i donijeti obilat rod.
